Kabuki
|
Kabuki kazalište | |
|---|---|
 Nematerijalna svjetska baština
| |
| |
 Japan
| |
| Regija: | Azija i Pacifik |
| Godina upisa: | 2008. |
| ID: | 00163 |
| Ugroženost: | - |
| Poveznica: | UNESCO |
Kabuki (jap. 歌舞伎, u značenju: „pjesma-ples-vještina” ili „neobično kazalište”[1]) je vrsta tradicionalnog japanskog kazališta u obliku igrane drame; nastalo krajem 16. i početkom 17. stoljeća (razdoblje Edo); oslikava tadašnje političke i društvene promjene u zemlji, povijesne događaje, moralne konflikte u ljubavnim odnosima i sl. Nasuprot starijim umjetničkim oblicima kao što je noh kazalište, koji su bili rezervirani za aristokraciju, kabuki je bio popularan među siromašnijim stanovništvom u gradovima. Od 2008. godine kabuki kazalište je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Aziji i Oceaniji[2].
Najpoznatije kabuki kazalište je Kabukiza u Tokiju.
Kabuki je nastao početkom 17. stoljeća kada je Izumo no Okuni, vjerojatno miko (šamanska šinto svećenica) u hramu Izumo-taisha, počela izvoditi nove plesove i pjesme u preuhlim koritima rijeke Kyoto[3].
Kada je Tokugawa Ieyasu 1603. godine dobio titulu šoguna, u Japanu je otpočelo razdoblje jake vojno-centralizirane države i potpune izolacije. Ipak, japanski umjetnici su uspjeli iskoristiti takvo stanje za razvijanje umjetnosti, u kazalištu se razvija kabuki i bunraku drame, a u slikarstvu ukiyo-e (drvorez u boji). Kada se Japan 1868. god. otvorio svijetu, kabuki glumci nastojali pojačati ugled ovog kazališta među gornjom klasom građana i prilagoditi tradicionalne stilove modernom ukusu. Danas je kabuki najpopularniji oblik tradicionalnog japanske drame[2].
Izvorno su u kabuki kazalištu glumile samo žene, ali su s vremenom muške uloge preuzeli muškarci, a kasnije i sve ženske, što je ostalo do danas. Glumci koji su se specijalizirali za ženske uloge se nazivaju onnagata. Ostale dvije značajne vrste glumaca su aragoto (grubi stil glume) i wagoto (nježni stil). Glumci koriste staromodni jezik koji sve teže razumiju čak i današnji Japanci. Pri tome govore monotonim glasom, praćeni tradicionalnim japanskim instrumentima. Pozornica je opremljena s nekoliko sprava kao što je pješački most (hanamichi) koji se može pružiti u gledalište.
Kabuki drame se bave povijesnim događajima i moralnim ljubavnim sukobima. Njegove osobitosti su jedinstvena glazba, kostimi, kazališne naprave i pomagala, kao i specifične drame, jezik i načini glume kao što je mie u kojemu glumac mora držati određenu pozu koja utvrđuje njegov karakter. Keshÿ, posebna vrsta snažne šminke, pruža element lako prepoznatljivog stila, čak i onima koji nisu upoznati s ovim umjetničkim oblikom[2]. Tako je nastao izraz kabukimono (歌舞伎者) za osobe koje bi se odjevale bizarno i šepurile po ulici.
- ↑ Louis Frederic, „Kabuki” u djelu Japan Encyclopedia, 2002., Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Kabuki theatre na službenim stranicama UNESCO-a (en) Preuzeto 24. studenog 2012.
- ↑ Francils Haar, Japanese Theatre In Highlight: A Pictorial Commentary, 1971. Greenwood P., Westport, str. 83.
