Maxime Weygand
| Maxime Weygand | |
|---|---|
 | |
Biografske informacije
| |
| Rođenje | 21. siječnja 1867. Bruxelles, Belgija
|
| Smrt | 28. siječnja 1965. Pariz, Francuska
|
Karijera
| |
| Odanost | Francuska Višijevska Francuska
|
| Služba | 1887 – 1935 1939 – 1942 |
| Čin | Général d'armée |
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Važnije bitke | Bitka za Francusku (1940.) |
| Rod vojske | Armée de terre |
| Nagrade | Veliki križ Legije časti |
Maxime Weygand (Bruxelles, 21. siječnja 1867. – Pariz, 28. siječnja 1965.) je bio francuski komandant iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Iako se isprva borio protiv Trećeg Reicha u bitci za Francusku, Weygand je kasnije surađivao s istima u sklopu Višijevskog režima.
Rođen je 1867. godine u Bruxellesu od nepoznatih roditelja. Pitanje njegovih roditelja predstavlja dugogodišnju kontroverzu koja ni danas nema definitivnog rješenja. Naime, dugo se vremena smatralo kako je Weygand nezakoniti sin carice Carlote od Meksika i generala Alfreda Van der Smissena, koji je bio izgledan kandidat zbog nevjerojatne fizičke sličnosti s Weygandom. Tokom 2003., novinarka Dominique Paoli je ustvrdila kako je pronašla dokaz da je Van der Simessen doista Weygandov otac, no kako je majka Mélanie Zichy-Metternich, Carlotina dvorska dama i kći Klemensa von Metternicha. Isto tako, Paoli je ustvardila kako je Weygand rođen sredinom 1865., a ne 1867. godine. Uz Van der Simessenna, kandidat za Weygandova oca bio je i belgijski kralj Leopold II, dok je majka u tom slučaju bila njegova ljubavnica poljskog porijekla. Bilo kako bilo, Weygand je tokom cijelog života tvrdio da ne zna tko su mu roditelji. Kao dijete je poslan u Marseille, gdje se o njemu skrbila udovica Virginie Saget, da bi sa 6 godina bio premješten u dom financijera Davida Cohen de Léona, osobnog prijatelja kralja Leopolda II. Po punoljetnosti, računovođa François-Joseph Weygand ga je priznao kao svog sina, čime je ovaj stekao francusko državljanstvo.
Weygand je primljen u Vojnu akademiju Saint-Cyr pod imenom Maxime de Nimal, kao strani kadet (upisan je kao Belgijanac). Uspješno je diplomirao te je poslan u konjanički odred. Nakon što je stekao državljanstvo i promijenio ime, postao je predavač u konjaničkoj školi. Tokom Dreyfusove afere, Weygand je bio jedan od najoštrijih protivnika Dreyfusa među časnicima. Godine 1914. privukao je pažnju generala Focha, koji ga je pozvao u svoj kadar.
Tokom Prvog svjetskog rata, Weygand je služio na fronti i napredovao u hijerarhiji, a sudjelovao je i u mirovnim pregovorima s Njemačkom u studenom 1918. godine.
U međuratnom periodu, Weygand je isprva bio savjetnik u Poljskoj tokom Poljsko-sovjetskog rata, a onda i visoki predstavnik u Siriji. Po povratku u Francusku bio je potpredsjednik Vrhovnog ratnog vijeća te generalni inspektor u vojsci. Godine 1935., povukao se u mirovinu, u dobi od 68 godina.
Godine 1931. izabran je u Académie française (sjedalo 35), a dvije godine kasnije, 30. listopada 1933., našao se na naslovnici časopisa TIME.
U kolovozu 1939., premijer Édouard Daladier vratio je Weyganda u aktivnu službu i poslao ga na Bliski istok. Ipak, u svibnju 1940. je pozvan natrag u Francusku i imenovan vrhovnim zapovjednikom francuskih trupa u jeku prijeteće katastrofe u borbi s Nijemcima. Netom prije, politički neutralni Maurice Gamelin je smijenjen s mjesta vrhovnog zapovjednika, a Weygand ga je naslijedio kao zagovornik desnice. U svojstvu vrhovnog zapovjednika, Weygand je aktivno pokušao odbiti njemačke napade i nadzirao je formiranje Weygandove linije, rane preteče ježeve obrane. Ipak, vremena nije bilo i Nijemci su prodirali sve dublje u francuski teritorij. Weygand se tada pridružio ostalim časnicima i političarima koji su zagovarali kaputilaciju i primirje s Reichom.
Waygand se pridružio kolaboracionistima te pristao na službu Višijevskoj Francuskoj. U lipnju 1940. imenovan je, na tri mjeseca, ministrom nacionalne obrane u Pétainovoj vladi, a onda i generalnim delegatom u Sjevernoj Africi. U Sjevernoj Africi je tamošnje mlade časnike, spremne na otpor, uvjerio u opravdanost armistica te je započeo s provođenjem politike Holokausta i eliminacije oponenata tako što je naredio deportaciju i zatvaranje golista, masona, Židova, komunista (iako isti, po dekretu Moskve, nisu podržavali otpor), stranih volontera u Légion Etrangère, stranih izbjeglica bez posla i drugih. Temeljem samovoljno donesenog dekreta, uveo je kvotu za osnovne škole koja je dovela do izbacivanja gotovo sve židovske djece (čak i one od 5 do 11 godina) iz osnovnih škola u Sjevernoj Africi.
Kada se 1941. godine usprotivio Pariškom protokolu kojega je potpisao François Darlan, Weygand je stekao reputaciju protivnika kolaboracije s Njemačkom. S druge strane, otvoreno je kolaborirao s Reichom kada je pomogao u opskrbi Rommelovih trupa u Africi. U konačnici, pokazalo se kako je Weygand bio zagovornik uvjetovane kolaboracije, ne želeći bezuvjetno slijediti svaku njemačku direktivu. Ipak, Hitleru je odgovarala samo bezuvjetna kolaboracija pa je krajem 1941. godine izvršio pritisak na Vichy da se Weygand umirovi. Kada se to dogodilo, Weygand se povukao na selo, u blizini Cannesa.
Nakon što su Saveznici 1942. godine uspješno izveli Operaciju Torch, Nijemci su uhapsili Weyganda i odveli ga u dvorac Itter, gdje su boravili i drugi zarobljeni dužnosnici Treće Republike. Tamo je boravio sve do bitke za Itter, kada je oslobođen od strane Amerikanaca. Odveden je u Pariz, gdje je ponovno uhapšen, ovaj put po naređenju Charlesa de Gaullea.
Nakon rata, Weygand je kao kolaborator držan u pariškoj vojnoj bolnici Val-de-Grâce, no rehabilitiran je i pušten 1948. godine. Bio je oženjen za Marie-Renée-Joséphine de Forsanz, s kojom je imao sina Jacquesa.
Maxime Weygand je umro 1965. godine u Parizu.
- Jeffery, Keith (2006). Field Marshal Sir Henry Wilson: A Political Soldier. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-820358-2.
- Edgar Vincent d'Abernon, The Eighteenth Decisive Battle of the World: Warsaw, 1920, Hyperion Press, 1977, ISBN 0-88355-429-1.
- Piotr Wandycz, General Weygand and the Battle of Warsaw, Journal of Central European Affairs, 1960
- Norman Davies, White Eagle, Red Star: the Polish-Soviet War, 1919-20, Pimlico, 2003, ISBN 0-7126-0694-7.
- Simon Kitson, Vichy et la Chasse aux Espions Nazis, Autrement, Paris, 2005.
- Simon Kitson, The Hunt for Nazi Spies: Fighting Espionage in Vichy France, Chicago, University of Chicago Press, 2008.
- Henri Michel, Vichy, année 40, Robert Laffont, Paris, 1967.
- William Langer, Our Vichy gamble, Alfred Knopf, New York 1947.
- Maxime Weygand, Recalled to Service, Heinemann, London, 1952.
- Yves Maxime Danan, La vie politique à Alger de 1940 à 1944, Librairie générale de Droit et de Jurisprudence, Paris, 1963.
- Noel Barber, The Week France Fell, MacMillan London Limited, London, 1976.
- Albert Merglen, Novembre 1942: La grande honte, L'Harmattan, Paris 1993.
