Nikejski simbol vjere
Nicejsko vjerovanje, također Nicejski simbol vjere, proglašeno je na Prvom nicejskom saboru Crkve 325., koji je bio i prvi ekumenski sabor uopće.
Ne smije se ovo vjerovanje zamijenjivati s onim koje će biti nazvao Nicejsko-carigradsko vjerovanje, a proglašeno je 381. na Prvom carigradskom saboru.
Nicejsko vjerovanje prihvaćaju sve kršćanske Crkve.
Ispovijedanjem bitnog jedinstva Oca i Sina, ovo je vjerovanje na Prvom nicejskom saboru poslužilo kako bi se opovrgao nauk prezbitera Arija, koji je bio izuzetno popularan među narodom. Prema njegovom nauku, Sin (Isus Krist), premda savršen, bio je tek stvorenje Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti (u Aristotelovu značenju grčke riječi ousia, kako ga je prihvatio platonizam i neoplatonizam). U ovome se već jasno vidi utjecaj grčke filozofije i njezinog nazivlja. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan (homoousios), nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu. S druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i sveti Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan (homoousios) Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca.
Atanazije i Aleksandar uspjeli su dobiti premoćnu većinu na saboru, a samo su dvojica biskupa glasovala u korist Arija. Kao temelj teksta ovog simbola vjere poslužilo je čini se, vjerovanje što ga je predložio Euzebije Cezarejski koji je prethodno bio Arijev sljedbenik, a potom prihvatio nauk sabora. Tako je proglašeno i Nicejsko vjerovanje, koje će još dodatno potvrditi sljedeći sabori, a osobito Efeški sabor, koji je utvrdio da se Nicejsko vjerovanje ne smije mijenjati.
- Πιστεύομεν εις ένα Θεόν, Πατέρα, Παντοκράτορα, ποιητήν ουρανού και γης, ορατόν τε πάντων και αοράτων.
- Και εις ένα Κύριον Ιησούν Χριστόν, τον Υιόν του Θεου τον μονογενή, τον εκ του Πατρός γεννηθέντα προ πάντων τον αιώνων· φως εκ φωτός, Θεόν αληθινόν εκ Θεου αληθινού, γεννηθέντα οι ποιηθέντα, ομοούσιον το Πατρί, δι' ου το πάντα εγένετο.
- Τὸν δι' ἡμᾶς τοὺς ἀνθρώπους καὶ διὰ τὴν ἡμετέραν σωτηρίαν κατελθόντα ἐκ τῶν οὐρανῶν καὶ σαρκωθέντα ἐκ Πνεύματος Ἁγίου καὶ Μαρίας τῆς Παρθένου καὶ ἐνανθρωπήσαντα.
- Σταυρωθέντα τε ὑπὲρ ἡμῶν ἐπὶ Ποντίου Πιλάτου, καὶ παθόντα καὶ ταφέντα.
- Καὶ ἀναστάντα τῇ τρίτῃ ἡμέρα κατὰ τὰς Γραφάς.
- Καὶ ἀνελθόντα εἰς τοὺς οὐρανοὺς καὶ καθεζόμενον ἐκ δεξιῶν τοῦ Πατρός.
- Καὶ πάλιν ἐρχόμενον μετὰ δόξης κρῖναι ζῶντας καὶ νεκρούς, οὗ τῆς βασιλείας οὐκ ἔσται τέλος.
- Καὶ εἰς τὸ Πνεῦμα τὸ Ἅγιον, τὸ κύριον, τὸ ζωοποιόν, τὸ ἐκ τοῦ Πατρὸς ἐκπορευόμενον, τὸ σὺν Πατρὶ καὶ Υἱῷ συμπροσκυνούμενον καὶ συνδοξαζόμενον, τὸ λαλῆσαν διὰ τῶν προφητῶν.
- Εἰς μίαν, Ἁγίαν, Καθολικὴν καὶ Ἀποστολικὴν Ἐκκλησίαν.
- Ὁμολογῶ ἓν βάπτισμα εἰς ἄφεσιν ἁμαρτιῶν.
- Προσδοκῶ ἀνάστασιν νεκρῶν.
- Καὶ ζωὴν τοῦ μέλλοντος αἰῶνος. Ἀμήν.
- Credo in unum Deum, Patrem omnipotentem, factorem caeli et terrae, visibilium omnium et invisibilium.
- Et in unum Dominum Iesum Christum, Filium Dei unigenitum, et ex Patre natum ante omnia saecula. Deum de Deo, Lumen de Lumine, Deum verum de Deo vero, genitum non factum, consubstantialem Patri; per quem omnia facta sunt.
- Qui propter nos homines et propter nostram salutem descendit de caelis. Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine, et homo factus est.
- Crucifixus etiam pro nobis sub Pontio Pilato, passus et sepultus est,
- et resurrexit tertia die, secundum Scripturas,
- et ascendit in caelum, sedet ad dexteram Patris.
- Et iterum venturus est cum gloria, iudicare vivos et mortuos, cuius regni non erit finis.
- Et in Spiritum Sanctum, Dominum et vivificantem, qui ex Patre (Filioque) procedit.
- Qui cum Patre et Filio simul adoratur et conglorificatur: qui locutus est per prophetas.
- Et unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam.
- Confiteor unum baptisma in remissionem peccatorum.
- Et expecto resurrectionem mortuorum, et vitam venturi saeculi. Amen.
- Vjeruju vo jedinago Boga Otca, vsederžitelja, Tvorca nebu i zemlji, vidimim že vsjem i nevidimim.
- I vo jedinago Gospoda Isusa Hrista, Sina Božija, jedinorodnago, iže ot Otca roždenago prežde vsjeh, vjek; svjeta ot svjeta, Boga istina ot Boga istina, roždena, ne sotvorena, jedinosuščna Otcu, imže vjsa biša.
- Nas radi čelovjek, i našego radi spasenija, sšedšago s nebes i voplotivšagosja ot Duha Svjata i Mariji Djevi i vočelovječšasja.
- Raspjatago že za ni pri Pontijstjem Pilatje, i stradavša i pogrebena.
- I voskresšago v tretij den po pisanijem.
- I vozšedšago na nebesa i sjedčašča odesnuju Otca.
- I paki grjaduščago so slavoju suditi živim i mertvim, jegože carstviju ne budet konca.
- I v Duha Svjatago, Gospoda životvorjaščago, iže ot Otca ishodjaščago, iže so Otcem i Sinom spoklanjajema i sslavima, glagolavšago proroki.
- Vo jedinu svjatuju, sobornuju i apostolsku cerkov.
- Ispovjeduju jedino kreščenije vo ostavljenije grjehov.
- Čaju voskresenija mertvih.
- I žizni buduščago vjeka. Amin .
- Vjerujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
- I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, jedinorodnog, od Oca rođenog prije svih vijekova; Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog – rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz koga je sve postalo.
- Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s neba, i otjelotvorio se od Duha Svetog i Marije Djeve, i postao čovjek.
- I koji je raspet za nas u vrijeme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben.
- I koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu.
- I koji se uznio na nebesa i sjedi sa desne strane Oca.
- I koji će opet doći sa slavom, da sudi živim i mrtvim; Njegovom carstvu neće biti kraja.
- (Vjerujem) i u Duha Svetoga, Gospoda Životvornog, koji od Oca ishodi, koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi; koji je govorio kroz proroke.
- (Vjerujem) u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
- Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijehova.
- Čekam vaskrsenje mrtvih.
- I život budućega vijeka. A m i n.
- Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
- I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.
- Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.
- Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
- I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.
- I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu.
- I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
- I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.
- I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.
- Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.
- I iščekujem uskrsnuće mrtvih.
- I život budućega vijeka. Amen.[1]
Tekst Nicejskog vjerovanjaŠablon:WikizvorM izravan je odgovor na Arijevo učenje. Vjerovanje je podijeljeno u tri dijela od kojih prvi izriče vjeru u Boga Oca kao jedinoga, Svemogućeg Boga, koji je stvorio cijeli svemir. Treći dio jednostavno izriče vjeru u Duha Svetoga, bez ikakva dodatnog pojašnjenja. Nasuprot tima dvama kratkim dijelovima (člancima), u središtu je ovog simbola vjere mnogo duža rasprava o Isusu Kristu.
Isus Krist nazvan je Gospodinom, Sinom Božjim i jedinorođenim od Oca. S ovim su se tvrdnjama mogli složiti i arijanci, no daljnje tumačenje izričito je protiv njih. Za Sina se kaže da je »iste biti s Ocem« i potom »istobitan s Ocem« (grč. omoousios). Ta istobitnost dočarana je slikama: »Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.« Pojašnjeno je, zatim, da je Sin »rođen«, a ne »stvoren.« Upravo su arijanci tvrdili da je Sin Očevo stvorenje. Konačno, taj Sin, koji je ujedno i pravi Bog, sišao je s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom, mučen, uskrsnuo, uzašao na nebo. Neke od ovih tvrdnji kroz sljedeća će stoljeća potaći nove rasprave među kršćanima, te će ih se trebati detaljnije rastumačiti. Sin, koji je istobitan Ocu, na kraju će svijeta »suditi žive i mrtve.« Ova zadnja izjava ponovno predstavlja nešto što su prihvaćali i arijanci.
Iz ovoga se vidi da je rasprava s Arijem bila bitno teološkog karaktera, jer se bavila ponajprije odnosima unutar Presvetog Trojstva.
Ovom simbolu vjere saborski su oci na Prvom nicejskom saboru pridodali i izjavu o osudi (grč. anathema) koja glasi:
»One dakle koji kažu: „Bilo je kad ga [Krista] nije bilo“, i: „Prije nego se rodio, nije ga bilo“, i: „Iz ničega je načinjen“, ili pak kažu da je druge hipostaze ili biti, ili da je Sin Božji stvoren ili zamjenjiv ili promjenjiv, njih proklinje (grč. anathematizei) Katolička Crkva.«
Time je Arijev nauk konačno proglašen krivovjernim, a njegovi su sljedbenici osuđeni.
Nicejsko vjerovanje pokazuje tekstualnu sličnost sa starijim vjerovanjima koja su kružila na Istoku. Tako postoje slična vjerovanja jeruzalemske, cezarerjske, antiohijske i aleksandrijske Crkve.
Trojstveni (trinitarni) oblik simbola, to jest spominjanje vjere u Oca i Sina i Duha Svetoga, prisutan je također i u Apostolskom vjerovanju, kao i u ispovijedima vjere prilikom krštenja iz toga doba.
Kasnije Nicejsko-carigradsko vjerovanje preuzelo je gotovo doslovno ovaj nicejski simbol vjere, te dodatno razradilo ispovijest vjere u Duha Svetoga.
