Parodija
Parodija (grčki: παρῳδία = verovatno "suprotna pesma", tj. pesma postavljena nasuprot originala) jeste umetničko delo napravljeno da se ismeva originalno delo, njegova tematika, autor ili stil, i to putem satire ili ironije.
Aristotel u Poetici kao tvorca parodije spominje Hegemona s Tasosa, autora Gigantomahije, "koji je prvi pevao parodije" (ὁ τὰς παρῳδίας ποιήσας πρῶτος)[1] ali Atenej precizira da je on bio prvi koji se takmičio u "teatarskim nadmetanjima" (τοὺς θυμελικοὺς ἀγῶνας) i osvojio nekoliko nagrada u Atini.[2] Pozivajući se na stoičara Polemona (2. vek pne.) Atenej za rodonačelnika parodije uzima Hiponakta iz Efesa (6. vek pne.) i citira četiri njegova heksametra o nekom čankolizu.[3] Margit, koji je danas izgubljen, a u antici je uglavnom pripisivan Homeru, i koji je bio poznat još Arhilohu početkom 7. veka pne., opisivao je avanture neke budaline po imenu Margit i bio napisan mešavinom jampskih i heksametarskih stihova. Sačuvana Batrahomiomahija ili Boj žaba i miševa, napisana možda u doba persijskih ratova ili još kasnije, u stilu visokog junačkog patosa priča o sudbini malih životinja. [4]
Najveći grčki parodist bio je komediograf Aristofan, koji je imitirao Eshila i, sa još većim uspehom, Euripida, parodirajući ne samo njegov jezik, nego i duh i način mišljenja, što je parodiju učinilo efektnom i autonomnom književnom formom.[5] Aristofan parodira sastavne delove tragedije, npr. glasnikov govor (Aharnjani, 1174–1189), pa i cele scene iz tragedija, npr. Tesmoforijazuse 848–923 po uzoru na Euripidovu Helenu. No Aristofan ne parodira samo tragediju, već i Pindarove pesme (Ptice, 904–953), religijske obrede (Ptice, 863–888), umišljene poznavaoce retorske veštine (Vitezovi, 1375–1380). Parodija ostaje prisutna i u kasnijoj komediji (npr. kod Eubula), ali je to prisustvo smanjeno u odnosu na Aristofanove komade.[6]
Platon imitira stil i karakter sagovornika koji se pojavljuju u određenom dijalogu, no tu je element parodije znatno suptilniji i cilja da postigne više nego samo efekt smešnoga. Taj je efekt najočitiji kad se posmatraju učesnici u Gozbi.[7]
U Lukijanovim Istinitim povestima nalazimo zabavno parodiranje Herodota i Ktesije, dok njegovi Razgovori bogova pre pripadaju mitološkoj travestiji, žanru koji je nasleđen iz stare i srednje atičke komedije.[8]
U rimskoj književnosti parodija se ređe pojavljuje. U rimskoj komediji nalazi se aristofanovsko parodiranje Enijeve i Pakuvijeve jezičke pompeznosti, ali u mnogo manjem stepenu nego što su to činili atički komediografi. Među malobrojnim delima u kojima dominiraju elementi parodije jesu: deseta pesma u zbirci Catalepton u Vergilijevom dodatku, gde se Katulovo obraćanje brodiću (pesma 4) pretvara u obraćanje nekom nametljivom magistratu; zatim Petronijev roman Satirikon, "koji parodira iznenađujuće široki spektar ostale književnosti";[9] te napokon Senekina Apokolocintoza ili Igra o Klaudijevoj smrti, koja je pisana u stilu menipske satire i parodira i visoki patos epske književnosti i praksu deifikacije rimskih careva i funkcionisanje rimskog senata.
- ↑ Aristotel, Poetika, 3 (1448a).
- ↑ Atenej, Deipnosophistae, XV, 699a.
- ↑ Atenej, Deipnosophistae, XV, 698b.
- ↑ Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 34.
- ↑ Dragiša Živković (ur.), Rečnik književnih termina, Beograd, 1992, s.v. "parodija", str. 570.
- ↑ The Oxford Classical Dictionary (3. izd.), 2003, s.v. Parody, Greek, str. 1114.
- ↑ M. C. Howatson, The Oxford Companion to Classical Literature, 1997, s.v. Parody, str. 410.
- ↑ The Oxford Classical Dictionary (3. izd.), 2003, s.v. Parody, Greek, str. 1114.
- ↑ N. W. Slater, Reading Petronius, 1990, str. 18.
