Seoul
Seoul | |
|---|---|
 Pogled na Seoul | |
| Površina | |
| • Metro | 605.52 km² |
| Nadmorska visina | 10 m |
| Stanovništvo | |
| • Urbano | 10.140.000 |
| • Metro | 25.620.000 |
| • Gustina stanovništva uključujući metropolitansku sredinu | 423/km² |
| Poštanski broj | 100-011 (Jung-gu) 158-871 (Yangcheon-gu) |
Seoul (kor. 서울 
slušaj sʌ.ul) jeste glavni grad Južne Koreje i jedan od najnaseljenijih gradova na svijetu. Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu zemlje na rijeci Han. Službeno ime grada je "Posebni grad Seoul" (kor. 서울특별시 , Seoul Teukbyeolsi). Ovo ime zasniva se na činjenici da je glavni grad te da je upravno-politički ujedno i korejska provincija.
Već od 18. vijeka p. n. e. do 475. godine Seoul je bio historijski glavni grad kraljevstva Baekje. Od 1394. do 1910. bio je glavni grad carstva Joseon i Korejskog carstva. Za glavni grad Koreje proglašen je 1945. Po bivšem Ustavu Sjeverne Koreje, Seoul je pravno bio i glavni grad Sjeverne Koreje, sve do promjene Ustava 1972. kada je Pyongyang, grad u kojem je sjevernokorejsko vodstvo imalo privremeno sjedište nakon završetka Drugog svjetskog rata, proglašen glavnim gradom.
Broj stanovnika Seoula kreće se oko 9,8 miliona (2010). Osim toga, grad je sjedište metopolitanskog područja Sudogwon (korejski: 수도권). Ovom području pripadaju, između ostalih, i višemilionski gradovi Incheon i Suwon i u njemu živi 23,8 miliona ljudi, što predstavlja 48,6% od ukupnog broja stanovnika Južne Koreje.[1] Sudogwon je nakon metropolitanskog područja Tokio-Yokohama drugo najveće takvo područje na svijetu. Zbog nedovoljne definicije područja i nepoznatog broja stanovnika, područja Mexico Cityja, New Yorka i São Paula neznatno se razlikuju te se Sudogwon smatra drugim najvećim regionom na svijetu.
Seoul je politički, kulturni, obrazovni, društveni i ekonomski centar Južne Koreje. Jedan je od centara međunarodnog biznisa, finansija, multinacionalnih korporacija i svjetskih organizacija. Danas je jedan od najočitijih simbola korejske privrede ("Čudo na rijeci Han"). Bio je domaćin većih svjetskih sportskih takmičenja: Azijskih igara 1988, Ljetnih olimpijskih igara 1988. i Svjetskog nogometnog prvenstva 2002. U Seoulu je 2010. održan samit G-20, a grad je proglašen UNESCO-vim gradom dizajna ((en)).
Seoul je u prošlosti bio poznat pod raznim imenima: za vrijeme kraljevstva Baekje nosio je ime Wiryeseong (korejski: 례성), Hanju (korejski: 한주) za vrijeme dinastije Silla, Namgyeong (korejski: 남경) za vrijeme dinastije Goryeo, Hanseong (korejski: 한성) za vladavine dinastije Baekje i Joseon, Hanyang (korejski: 한양) za vrijeme dinastije Joseon, Gyeongseong (korejski: 경성) u vremenu japanske okupacije Koreje. Današnje ime Seoul navodno vuče korijene iz korejske riječi koja znači "glavni grad" (korejski: 라벌), a koja se prvobitno odnosila na Gyeongju, glavni grada carstva Silla. Za razliku od ostalih imena gradova u Koreji, Seoul nema odgovarajući simbol u Hanja abecedi. Korejska je vlada 18. januara 2005. promijenila zvanično kinesko ime Hanseong (kin. 汉城) u Shou'er (kin. 首 尔).
Seoul se nalazi na sjeverozapadu zemlje, južno od Korejske demilitarizirane zone, na rijeci Han i nadmorskoj visini od 87 m. Središte grada okruženo je mnogobrojnim brdima, a u samom centru nalazi se brdo Namsan (korejski: 남산) (Južno brdo) s televizijskim tornjem i žičarom. Brdo Bukhansan nalazi se sjeverno od grada, a na jugoistoku je tvrđava Namhansanseong i bivša prijestonica dinastije Joseon. U okolnim dolinama nalaze se mnogobrojna manja sela sa budističkim samostanima. Južno od Seoula nalazi se brdo Gwanaksan, koje je poznato mjesto za izlete i odmor.
56 km sjeverno od Seoula nalazi se grad Panmunjeom i granica između dviju Koreja koja ide 38. paralelom. U gradu je 27. jula 1953. potpisano primirje između zaraćenih strana u Korejskom ratu.
Rijeka Han protječe kroz Seoul od istoka prema zapadu, formirajući svoj tok u obliku slova W, 40 km prije ušća. Nastaje od rijeka Bukhangang (Sjeverni Han) i Namhangang (Južni Han) istočno od grada, kod Yangsurija. U gradskom dijelu Seoula na Hanu se nalazi nekoliko otoka, od kojih je najpoznatiji Yeouido. Jedan rukavac rijeke je isušen s ciljem dobijanja građevinskog zemljišta. Historijsko središte Seoula nalazi se u povoljnom geomantijskom položaju, nešto sjevernije od rijeke, koja ovdje protječe oblikom dvostruke krivulje i nakon izlaska iz gradskog područja u pravcu sjeverozapada, nizvodno od otoka Ganghwado, utječe u Žuto more, dok se grad na jugozapadu spaja s lukom Incheon. Kroz grad protječe još 5 rijeka: Seongnae (korejski: 성내천), Banpo (korejski: 반 포천), Tan (korejski: 탄천), koja izvire nedaleko od Yongina, Jungnang, koja izvire ispod planine Bulgok i Anyangcheon, s izvorom nedaleko od Uiwanga. Na Hanu je izgrađeno 20 mostova.
Mada je Seoul, politički, grad s posebnim statusom, teritorijalna podjela ista je kao i kod drugih korejskih gradova. Grad je podijeljen u gradske okruge (korejski: 구) i gradske četvrti (korejski: 동).
Seoul se sastoji od 25 gradskih okruga, od kojih su prvi osnovani 1943. Okruzi (gu) podijeljeni su u 522 četvrti (dong), dok su one podijeljene u 13.787 tongova, a oni u 102.796 bana. Okruzi su veličine od 10 do 47 km², dok se broj stanovnika kreće od 140.000 do 650.000. Okrug s najvećim brojem stanovnika je Songpa sa 646.970 stanovnika, a najveći okrug je Seocho sa 47,14 km². Funkcije vlade okruga određuju se posebno.
Gradski okruzi Seoula:
| Gradski okruzi Seoula | ||
|---|---|---|
| Srpskohrvatski jezik | Korejski jezik Hangul |
Korejski jezik Hanja |
| Dobong | 도봉구 | 道峰區 |
| Dongdaemun | 동대문구 | 東大門區 |
| Dongjak | 동작구 | 銅雀區 |
| Eunpyeong | 은평구 | 恩平區 |
| Gangbuk | 강북구 | 江北區 |
| Gangdong | 강동구 | 江東區 |
| Gangnam | 강남구 | 江南區 |
| Gangseo | 강서구 | 江西區 |
| Geumcheon | 금천구 | 衿川區 |
| Guro | 구로구 | 九老區 |
| Gwanak | 관악구 | 冠岳區 |
| Gwangjin | 광진구 | 廣津區 |
| Jongno | 종로구 | 鍾路區 |
| Jung | 중구 | 中區 |
| Jungnang | 중랑구 | 中浪區 |
| Mapo | 마포구 | 麻浦區 |
| Nowon | 노원구 | 蘆原區 |
| Seocho | 서초구 | 瑞草區 |
| Seodaemun | 서대문구 | 西大門區 |
| Seongbuk | 성북구 | 城北區 |
| Seongdong | 성동구 | 城東區 |
| Songpa | 송파구 | 松坡區 |
| Yangcheon | 양천구 | 陽川區 |
| Yeongdeungpo | 영등포구 | 永登浦區 |
| Yongsan | 용산구 | 龍山區 |
Seoul se klimatski nalazi u umjerenom pojasu, s prosječnom godišnjom temperaturom od 12,2 °C. Klima je obilježena jakim suprotnostima, tako da najviša prosječna temperatura u augustu iznosi 29,5 °C, a najniža prosječna temperatura je u januaru: -6,1 °C.[2]
Ljeta su u monsunskom periodu (korejski: 장마) (od juna do septembra) vrlo topla i vlažna, posebno u augustu. Najviše dnevne temperature često prelaze preko 30 °C, a u augustu, najtoplijem mjesecu, prosječna je temperatura 25,4 °C. 70% godišnjih padavina, od prosječnih 1344,2 mm, padne u monsunskom periodu, a od toga prosječno 348 mm u najkišnijem mjesecu, augustu.
Zime su, pod utjecajem hladnog sibirskog vjetra, vrlo hladne, ali suhe. Obično se, zbog specifične konstelacije visokog pritiska, izmjenjuju 3 vrlo hladna dana sa četirima toplijim. Najhladniji mjesec je januar s prosječnom temperaturom od -4,9 °C te je ujedno i mjesec s najmanjom količinom padavina (prosjek: 21,6 mm).[3][4][5]
Pronađeni arheološki ostaci od gline pokazuju da je područje oko Seoula bilo naseljeno još u mlađem kamenom dobu, prije 3.000 godina. Ostaci su nađeni u današnjim okruzima Gangdong i Songpa. Prahistorijski nalazi, nađeni u arheološkom nalazištu Amsa (korejski: 암사 선사 유적지) (Amsa-dong i Gangdong), mogli bi biti stari od 3.000 do 7.000 godina. Po pronalasku bronze (oko [[700. p. n. e.|700. p. n. e) naselja se šire i prema unutrašnjosti.
Historija Seoula kao glavnog grada može se dokumentirati od 18. p. n. e. U ovoj godini novoosnovano kraljevstvo Baekje gradi svoj glavni grad, Hanyang (korejski: 한양), pored Hana. Iz ovog vremena postoje još ostaci gradskih zidina. 475. godine sjedište glavnog grada se seli u Gongju i kraljevstvo Goguryeo preuzima kontrolu nad ovim područjem. Oko 100 godina kasnije područje osvaja carstvo Silla. U ovo vrijeme Seoul je bio samo malo selo po imenu Hansanju.
Dolaskom dinastije Goryeo na vlast Seoul dobija na važnosti. U to je vrijeme važilo da carstvo koje kontrolira rijeku Han ima nadmoć nad čitavim Korejskim poluotokom jer je rijeka bila vrlo važna za promet i opskrbu. Iz tog razloga je Carstvo Goryeo proglasilo grad za tzv. južni glavni grad (korejski: ) te upravno sjedište okolnog područja. Između 11. i 14. stoljeća u Seoulu su izgrađene mnogobrojne palače, od kojih je najvažnija Changgyeonggung, koja je vjerovatno važila za ljetnu rezidenciju. Uprkos tome, s malim prekidima, glavni grad carstva bio je Kaesŏng, grad udaljen 60 km od Seoula.
Yi Seong-gye je 1392. osnovao dinastiju Joseon i odlučio premjestiti svoju prijestonicu. Po jednoj legendi o osnivanju, Yi Seong-gye počeo je gradnju u podnožju Gyeryongsana. Po procjenama tadašnjih geomanata, položaj grada bio je optimalan za osnivanje i premještanje glavnog grada nove dinastije. Iz tog razloga je 29. novembra 1394. Hanyang proglašen za glavni grad Koreje te su započeti radovi na izgradnji palače Gyeongbokgung, raznih svetišta, bogomolja, hramova i gradskih zidina. Zid je bio dugačak 18 km i povezivao je 4 brda koja se okruživala grad: Bugaksan, Inwangsan, Namsan i Naksan. Ostaci zidova vidljivi su i danas, kao i najvažnije gradske kapije, od kojih su najpoznatije Sungnyemun (često nazivana Namdaemun i Dongdaemun). Gradske kapije danju su otvorene, a noću se zatvaraju, što se oglašavama zvonjavom zvona.
Ubrzo se izgrađuju i druge palače. Od 1405. do 1412. izgrađena je palača Changdeokgung, a 1616. Gyeonghuigung. Ime grada kasnije je promijenjeno u Hanseong (korejski: 한성). Mada je grad, zbog povoljnog položaja i jakih utvrda, bio zaštićen, u toku Imdžinskog rata 1592, nakon bitke kod Chungjua, osvojili su ga Japanci, a 1635. Mandžurci. Tek pod vladavinom kralja Yeongjoa (1724–1776) grad doživljava puni procvat, a zbog dobrog položaja na Hanu, postaje najznačajniji trgovinski centar.
Kralj se 1872. povlači u palaču Gyeongbokgung, koja je nakon Imdžinskog rata bila porušena i obnovljena tek 1865. U međuvremenu je kao rezidencija vlade korištena palača Changdeokgung.
Prvom pojavom katoličanstva u Koreji smatra se izgradnja prve crkve u Seoulu 1784. od strane korejskih svećenika Yi Pyeoka, Kweon Il-shina i Yi Seung-huna. Ideja izgradnje crkve bila je ujedno i osnivanje rimokatoličke vjerske zajednice na ovim prostorima. Zbog povezivanja crkve s evropskim kolonijalizmom, korejski vladari protivili su se osnivanju zajednice, a vjernici su proganjani te im je onemogućena sloboda vjeroispovijesti. Vjersko težište postavljalo se na konfučijanizam. Kad je korejski kralj Sunjo na prijestolju naslijedio Yeongjoa, uslijedili su masivni progoni katolika u Seoulu, koji su se kasnije proširili na čitavu zemlju. Uprkos tome, broj konvertiranih Korejaca je rastao. Na vrijeme progona katolika i mučenike iz tog vremena podsjeća mauzolej i hodočasno svetište Jeoldusan na obali Hana.
Katolički misionari koristili su i propagirali tada već zaboravljeno pismo, korejske abecede (korejski: 한글), koja je jednostavnija za učenje od kineskih znakova Hanja. U toku 19. stoljeća hangeul se proširio u obrazovanju naroda i postao nacionalno pismo Koreje. Istovremeno je time šireno i katoličanstvo, koristeći se hangeulom u svim crkvenim i drugim spisima.
Nagodbom iz 1882, zapravo prisilom od strane SAD-a, Koreja se obavezala dozvoliti misionarske aktivnosti. Tako već 1885. u Seoul dolaze metodistički misionari Horace Underwood i Henry Appenzella[6], koji su 1886. osnovali do danas postojeću Seulsku crkvu Unije.[7] Iste godine održana su prva tajna krštenja Korejaca.[8] Nekoliko godina ranije u Koreju su došli i protestantski misionari, a najpoznatiji među njima bio je Robert Jermain Thomas, koji je 1866. prokrijumčario bibliju u Seoul. Osuđen je na smrt 1866. i pogubljen u Pyongyangu.
Kolonizacijom Koreje od strane Japana korejski kršćani su, (za razliku od japanskih, odbili zahtijevano poštovanje japanskog cara Tenna, smatrajući to idolopoklonstvom. Ovim odbijanjem priznavanja cara došlo je do progona kršćana od strane Japanaca, što je zapravo i potpomoglo borbi za nezavisnost Koreje, u kojoj su učestvovali mnogi kršćani. Time se povećao broj preobraćenih Korejaca. Nakon 1945. broj kršćana povećao se zbog većeg broja izbjeglica iz Sjeverne Koreje. Danas oko 50% svih stanovnika Seoula pripada nekoj od kršćanskih denominacija.
Otvaranje Koreje prema svijetu, pod pritiskom Japana, počelo je 24. februara 1876. Sljedećih godina otvaraju se diplomatska predstavništva i ambasade Japana i zemalja zapadne Evrope. Istovremeno se otvaraju i firme stranih investitora u Seoulu i razvija se trgovina s ostatkom svijeta. 1888. godine telegrafski se povezuju Incheon, Ŭiju i Busan, a 1899. gradi se pruga Gyeonginseon u pravcu Incheona, kao prva željeznička pruga u Koreji. Iste godine pušta se u pogon i električni tramvaj u Seoulu. Željeznička pruga Gyeongbu u pravcu Busana otvara se 1. januara 1905. Broj stanovnika, koji je preko 200 godina iznosio oko 200.000, počinje rasti, tako da 1936. dostiže 730.000, a 1949. čak 1.418.000 stanovnika.
Japan anektira Koreju 1910. i ona ulazi u okvir Japanskog carstva kao provincija Chōsen. Glavni grad postaje Hanseong. Službeno ime grada u kolonijalno vrijeme postaje Keijō (korejski: 경성) jap. 京城 i on je bio glavni grad istoimene prefekture Gyeongseong-bu (jap. 京城府 - Keijō-fu).
Japanske kolonijalne vlasti izgrađuju Seoul kao centar provincije te industrijaliziraju zemlju. Mijenja se arhitektura, a grad postaje moderniji. Međutim, stanovništvo je podvgrnuto represalijama, pogotovo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Korejska kultura se potiskuje, muškarci se nasilno regrutiraju u japansku vojsku, a žene odvode u ratna područja, gdje ih japanska vojska drži u bordelima. Seljacima se oduzima zemlja, a Korejci se prinuđavaju da uzimaju japanska imena. U školama se uči samo japanski jezik.
Nakon kapitulacije Japana 15. augusta 1945. dijelovi Japanskog carstva postaju dio američke okupacijske zone, a u Seoulu je uspostavljeno sjedište američke vojne vlade u Koreji (USAMGIK). Godinu dana nakon oslobođenja grad dobija ime Seoul i to je prvo službeno spominjanje sadašnjeg imena grada. Osnivanjem Južne Koreje 15. augusta 1948. Seoul postaje glavni grad te se istovremeno izdvaja iz provincije Gyeonggi i dobija status posebnog grada, koji odgovara statusu korejske provincije.
Prelaskom demarkacione linije 25. juna 1950. od strane Sjevernokorejske armije (korejski: 조선인민군) (KNA) započeo je Korejski rat. Već nakon tri dana KNA je zauzela Seoul. Vojska Južne Koreje (VJK) (korejski: 대한민국 국군) povukla se na kratki pojas oko Busana. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 85 donesena je odluka o intervenciji i iskrcavanju mirovnih trupa Ujedinjenih nacija kod Incheona (od kojih su 90% bile američke jedinice), kojom su jedinice Korejske narodne armije zaustavljene u napredovanju. Borbe su nastavljene u gradu i nakon velikih gubitaka KNA, nakon tri dana, američki zapovjednik je 25. septembra objavio da je Seoul oslobođen, mada su se borbe i artiljerijska djelovanja u sjevernom dijelu grada nastavile.
Nakon vojne pomoći kineske vojske, američke i južnokorejske jedinice su 3. januara 1951. ponovo povukle iz Seoula. Istog dana Seoul je zauzela KNA. Kad je Seoul ponovo zauzet 14. marta, stanovništvo Seoula silom je odvedeno sa KNA u povlačenju. Grad je gotovo totalno porušen, a očevici su tvrdili da je Seoul bio razrušeniji od Berlina nakon ulaska trupa sovjetske Crvene armije.
Od početka rata do 1. augusta 1953. Busan je bio sjedište korejske vlade, mada status glavnog grada Seoulu nikad nije promijenjen.
Nakon Korejskog rata počinje izgradnja i razvoj Seoula. U narednim godinama broj stanovnika brzo se povećava, tako da već 1963. prelazi granicu od 3 miliona. Istovremeno s uvođenjem petogodišnjeg plana od strane vojne uprave Park Chung-heea napravljen je i plan razvoja i modernizacije Seoula. Uprava grada povjerena je direktno predsjedniku vlade. Izgled grada se mijenja i malo se polaže na tradicionalnu arhitekturu, tako da je danas, ako se izuzmu palače i hramovi, gotovo nemoguće naći građevinu u tradicionalnom korejskom arhitektonskom stilu. Stanovništvo se u početku koncentrira oko obala Hana, dok se u novije vrijeme naseljavaju okolni okruzi. Ovom izgradnjom Seoul postaje politički, kulturni i privredni centar Južne Koreje.
S ukidanjem tramvajskog saobraćaja 1968. počinje izgradnja metroa, tako da se prva linija otvara 15. augusta 1974. Metro se izgrađuje i dalje, tako da je povezan i sa drugim okolnim gradovima, kao i na zapadu sa metroom u Incheonu. Grad je 1986. bio domaćin 10. azijskih, a 1988. 24. ljetnih olimpijskih igara.
Do 1991. gradonačelnika Seoula imenovao je predsjednik Koreje, ali se otad članovi gradske skupštine i gradonačelnik biraju direktnim glasanjem. Proslava 600. godišnjice grada obilježena je zakopavanjem kapsule sa 600 predmeta koji se koriste u modernom životu na sjevernom obronku Namsana.
Brza izgradnja i vjerovatno nedostaci u gradnji prouzrokovali su nekoliko nesreća tokom 1990-ih u kojima je poginulo i povrijeđeno nekoliko stotina ljudi. Niz nesreća počeo je rušenjem mosta Seongsu na Hanu u oktobru 1994. kad su poginule 32 osobe, zatim su uslijedile dvije eksplozije plina u zgradama s ukupno 113 mrtvih te samoobrušavanje zgrade Sampoong, u kojem je poginula 501 osoba, a povrijeđeno ih je 937.
Za vrijeme održavanja SP-a u nogometu 2002. u Seoulu je odigrana prva utakmica, jedna utakmica grupne faze i jedno polufinale.
Planovi korejskog predsjednika Roh Moo-hyuna da se sjedište vlasti premjesti u 120 km udaljenu provinciju Chungcheongnam u područje grada Gongjua ili susjednog okruga Yeongi povučeni su nakon masovnih protesta i odluke Korejskog ustavnog suda od 21. oktobra 2004. i vlada je odustala od projekta decentralizacije, za koji bi u projektu izgradnje Sejong Cityja od 2007. do 2030. bilo potrebno 45,6 biliona vona.
| Godina | Pop. | ±% |
|---|---|---|
| 1428 | 103.326 | — |
| 1660 | 200.000 | +93.6% |
| 1881 | 199.100 | −0.4% |
| 1899 | 211.200 | +6.1% |
| 1902 | 196.600 | −6.9% |
| 1910 | 278.958 | +41.9% |
| 1920 | 250.206 | −10.3% |
| 1930 | 355.426 | +42.1% |
| 1940 | 930.547 | +161.8% |
| 1949 | 1.418.025 | +52.4% |
| 1952 | 648.432 | −54.3% |
| 1960 | 2.445.402 | +277.1% |
| 1970 | 5.433.198 | +122.2% |
| 1980 | 8.364.379 | +53.9% |
| 1990 | 10.612.577 | +26.9% |
| 2000 | 10.231.217 | −3.6% |
| 2010 | 9.794.304 | −4.3% |
Seoul ima veliku gustoću naseljenosti, koja iznosi 18.042 stanovnika/km². Najnaseljeniji okrug je Yangcheon sa 26.400 stanovnika/km². Okrug s najviše stanovnika je Nowon u sjevernom dijelu grada sa 633.934 stanovnika, a okrug s najmanjim brojem stanovnika je Jung-gu u središtu grada. U Seoulu je krajem 2003. živjelo 102.882 osoba iz više od 90 zemalja svijeta, što odgovara 1% ukupnog stanovništva, što je u međunarodnim razmjerama dosta nisko. Najbrojnija grupa stranaca u Seoulu su Kinezi (52.572), Amerikanci (11.484) i Japanci (6.139).
Dvije osnovne religije u Seoulu su kršćanstvo i budizam. Ostale religije su korejski šamanizam i konfučijanizam. Seoul je sjedište najveće svjetske kršćanske pentekostalne zajednice, Crkva cjelovitog evanđelja Yoido sa oko 830.000 članova.[9]
S porastom političkog, ekonomskog i kulturnog značaja Seoula, nakon završetka Drugog svjetskog rata i povlačenjem japanskih kolonijalinh snaga počinje nagli porast stanovništva u gradu, koji je uvjetovan doseljavanjem seoskog stanovništva u grad i okolne okruge. Razaranje grada u Korejskom ratu te haotični privredni i politički odnosi nakon rata doveli su do problema u infrastrukturi, koja nije mogla podnijeti tako visok broj stanovnika. Broj stanovnika se od početka Korejskog rata sa 1,4 miliona smanjio na 650.000, a nakon završetka rata vraća se na milion, te se do 1980-ih povećava 10 puta i tako prelazi 10 miliona. Kod popisa stanovništva 2010. broj stanovnika blago je opao na 9.794.304.
Početkom 1970-ih vođene su aktivnosti naseljavanja stanovništva na južnoj obali Hana. Rezultat tih pokušaja je porast broja stanovnika u tom dijelu sa 30% (1975) na gotovo 60% danas (2014). Težište demografske politike je da se stanovništvo naseljava u okolne gradove, što je dalo rezultate u 1980-im, otkad broj stanovnika stagnira. Okolni gradovi dobro su povezani mrežom autoputeva, autobuskih linija i metroom, a ta konglomeracija s oko 20 gradova po popisu iz 2010. broji 23.836.272 stanovnika. Podaci u tabeli su od 1955, zasnovani na rezultatima popisa stanovništva, a prijašnji podaci su procjene.
Za razliku od gradova u urbanom području Evrope i Sjeverne Amerike, urbanizacija Seoula nije se odvijala izgradnjom naselja u stilu porodičnih kuća, nego se razvoj odvijao izgradnjom višeporodičnih zgrada u predgrađima s velikom gustoćom naseljenosti. Gradnja često graniči s izrazito poljoprivrednim ili šumskim područjima.
Doseljavanjem ruralnog stanovništva u potrazi za poslom, 1960-ih i 1970-ih, gradila su se gusto naseljena područja, najčešće crnom gradnjom, te su time naseljena okolna područja Seoula. Izgrađena naselja, obično masivne gradnje s ciglom, vrlo se malo razlikuju od urbaniziranih područja regularne gradnje.
Većina stanovništva počela se naseljavati u okolnim područjima te je došlo i do fluktuacije stanovništva iz središta grada u tadašnja predgrađa, prouzrokovane zagušenošću centra te visokim cijenama nekretnina. Ova su područja bila slabo priključena na komunalne usluge (kanalizacija, vodoopskrba i slično). U središtu grada građene su uglavnom zgrade od 5 do 10 spratova za porodice srednjih i visokih primanja, dok su stanovništvu s niskim primanjima te zgrade bile cjenovno nedostupne. U isto vrijeme dolazi do izgradnje saobraćajne infrastukture. Grade se i proširuju autoputevi, linije metroa se produžuju te se u novim, daljim, predgrađima naseljavaju grupe stanovništva viših primanja (umjetnici, poslovni ljudi, univerzitetski profesori i visokorangirani oficiri). U tim se područjima uvodi zabrana industrijske gradnje. Novi gradovi u provinciji Gyeonggi razvijaju se u satelitske gradove i zajedno sa Seoulom, Incheonim i Suwonom čine metropolitansko područje Sudogwon.
Uprava Seoula sastoji se od Skupštinskog vijeća i Seulske metropolitanske uprave. Gradsko vijeće sastoji se od 104 člana, čiji je izborni period 4 godine. Istovremeno se bira i gradonačelnik Seoula, čiji mandat traje 4 godine, a on rukovodi i Seulskom metropolitanskom upravom. Ranije je gradonačelnik postavljan od strane predsjednika Koreje, a sada se bira na izborima. Osim gradonačelnika, u upravi su i 3 zamjenika gradonačelnika: 2 za upravne, a 1 za političke poslove. Okruzi imaju visoku autonomiju, a njihovi se gradonačelnici od 1995. biraju na izborima.
Sadašnji gradonačelnik je od 27. oktobra 2011. Park Won-soon. Naslijedio je Oh Se-hoona, člana Velike narodne partije (VNP), koji je upravu preuzeo 1. jula 2006. od svog prethodnika, Lee Myung-baka, koji je vodio grad od 1. jula 2002. U augustu 2011. Oh Se-hoon, bivši profesor i advokat, odstupio je nakon neuspjelog referenduma kojim se trebalo odlučiti o ukidanju subvencija i besplatne ishrane učenika u školama.[10]
Glavni problemi grada su onečišćenje zraka i saobraćajna buka. Seoul ima najlošiji kvalitet zraka od svih glavnih gradova država članica OECD-a. Također, veliki problem je rušenje brze ceste iznad Cheonggyecheona, rukavca Hana, te vraćanje prirodnog toka rukavca. Cheonggyecheon, dug 3.670 m, bio je 1961. zabetoniran i preko njega je napravljena brza cesta 1971. Obnovljen je 1. oktobra 2005. sa zelenilom u centru Seoula te je otvoren za javnost.
Sjedište Korejske narodne skupštine (korejski: 국회) od 1948. nalazi se u seulskoj četvrti Yeouido-dong okruga Yeongdeungpo.
U Seoulu se nalazi 106 ambasada, dok neke države imaju svoje konzulate u drugim južnokorejskim gradovima. Ostale zemlje koje imaju diplomatske kontakte s Južnom Korejom (61) svoje diplomatske poslove obavljaju u Tokyju ili Pekingu. Bosna i Hercegovina nema ambasadu ni konzulat u Seoulu, a Južnu Koreju nerezidentno pokriva ambasada u Tokiju.[11]
U Seoulu se organiziraju mnogobrojni kulturni događaji. Osim tradicionalne muzike, plesa i pozorišta, organiziraju se koncerti klasične moderne muzike, kao i savremene predstave. U Seoulu se nalaze mnogobrojna mala pozorišta, od kojih su neka i eksperimentalne prirode. Osim manjih bina, Seoul ima i veća pozorišta kao što su Korejsko narodno pozorište i Kulturni centar "Sejong".
Korejsko narodno pozorište (korejski: 국립극장) osnovano je 1973. i ima sjedište na brežuljku Namsan u središtu Seoula. Sastoji se od državnog orkestra, nacionalne plesne grupe i nacionalne drame. Veća od dvije sale ima oko 1.500 mjesta i u njoj se organiziraju najvažnije kulturne aktivnosti grada i države. U manjoj se sali svake srijede u 19:00 održavaju koncerti tradicionalne muzike i plesa. Pozorište ima još jednu binu za eksperimentalne predstave te jedan otvoreni amfiteatar za neformalne priredbe.
Nazvan po korejskom kralju Sejongu, Kulturni centar "Sejong" (korejski: 세종문화회관) ima veliku binu sa 4.000 mjesta, na kojoj se odvijaju koncerti, opere i velike strane muzičke produkcije. U manjoj sali obično nastupaju horovi. U njoj se održavaju i razna predavanja, a unutrašnji je dio moguće besplatno obići s pratnjom. Osim toga, održavaju se razne izložbe kaligrafije, slikarstva i drugih umjetničkih djelatnosti.
.jpg)
U Seoulu, kao kulturnom središtu države, nalaze se mnogobrojni muzeji, od kojih je najpoznatiji Korejski nacionalni muzej, s preko 100.000 eksponata. Muzej je u oktobru 2005. preseljen u novi, veći prostor u park Yongsan u istoimenom okrugu. U njemu su, između ostalih, izloženi ostaci keramike iz vremena kraljevstva Baekje, eksponati glinenih proizvoda iz vremena dinastije Silla, skulpture zlatnog Bude, kaligrafska i slikarska djela iz vremena dinastija Goryeo i Joseon te muzej predstavlja panoramu korejske kulture.
U ovom muzeju nalazi se poznato zvono Bosingak, kulturno blago Koreje, nastalo za vrijeme dinastije Joseon. Ponavljanjem zvonjave zvona 33 puta u 4 ujutro najavljuje se otvaranje gradskih kapija, a one se zatvaraju u 19 sati sa 28 odzvona. Prvo zvono uništeno je u požaru 1455; drugo je izrađeno 1468. i do danas se čuva u muzeju. Zvono koje je trenutno u funkciji u ulici Jongno (a osim toga zvoni na smjeni stare u Novu godinu 33 puta) napravljeno je 1985, a paviljon je izgrađen 1985.
U stražnjem području palače Gyeongbok nalazi se Nacionalni narodni muzej, u kojem se mogu pogledati religiozni rituali šamanizma, tradicionalna kultura stanovanja, kućanski aparati, alati iz Koreje. Ukupno je izloženo oko 10.000 eksponata.
U središtu grada nalazi se Memorijalni ratni muzej, u kojem je izloženo oko 13.000 eksponata prvenstveno iz vremena Korejskog rata i ratne tehnologije tog vremena. U jednoj izložbenoj sali muzeja izložene su biste ratnih heroja korejske historije. U jednoj od hala prikazana je vojna nadmoć vojske Sjeverne Koreje, a u drugoj sali razvoj i historija Vojske Južne Koreje. U velikom vrtu muzeja, pored vojnih eksponata i oružja, nalazi se i spomenik kojim se obilježava učešće američkih i korejskih vojnika u Vijetnamskom ratu. Figura jednog starog ratnog korejskog jedrenjaka, tzv. broda-kornjače, izložena je u unutrašnjosti muzeja.
Zbog važnosti grada i historijske uloge Seoula, u gradu se nalaze mnogobrojna kulturna dobra, počevši od iskopina iz kamenog doba, nekropola, hramova, carskih palača i tvrđava. Seoul ujedinjuje tradiciju s modernim dobom. Historijske građevine smještene su između modernih građevina i u manjim ulicama nalaze se mnogobrojni ostaci historije.
,_Changdeokgung_-_Seoul,_Korea.JPG)
U Seoulu, kao glavnom gradu dinastije Joseon, nalazilo se 6 palača, od kojih je 5 sačuvano. Najpoznatije su Gyeongbokgung, Changdeokgung i Deoksugung.
Gyeongbokgung (korejski: 경복궁) izgrađena je 1394. povodom proglašenja Seoula glavnim gradom. Posebno je impresivna dvorana za prijem, Geunjeonggung. Palača je za vrijeme Imdžinskog rata 1592. zapaljena, ali ne od strane Japanaca, već od robova koji su služili u palači. Obnovljena je 1856, ali zbog slabog ekonomskog stanja u zemlji, obnova je jako utjecala na slabljenje korejske privrede. Nakon 23 godine boravka u palači kralj se preselio iz nje u navodno sigurniji Deoksugung, nakon što je njegovu ženu, kraljicu Min, ubio jedan plaćeni ubica 1895.
Palača Changdeokgung (korejski: 창덕궁) građena je od 1405. do 1412. kao proširenje Gyeongbokgunga, ali je također porušena za vrijeme Imdžinskog rata. Nedugo nakon toga je obnovljena, mada do 1872. nije služila kao sjedište vlade. 1907. godine u nju se useljava posljednji korejski kralj, Sunjong, koji je živio u njoj do svoje abdikacije 1910. i smrti 1926. Kasnije su u njoj živjeli i članovi njegove porodice, sve do smrti posljednjeg od njih 1989. Palača je 1997. proglašena svjetskom baštinom UNESCO-a. Osim palače, posebno je značajan tajni vrt Biwon.
Palača Deoksugung (korejski: 덕수궁) izgrađena je u 15. stoljeću kao rezidencija unuka kralja Sejoa. Nakon razaranja svih palača u Imdžinskom ratu 1592. Deoksugung je služio kao rezidencija kraljeva do 1623. i ponovo 1897. nakon ubistva kraljice Min, do 1907.
Iz vremena dinastije Goryeo poznate su još 2 palače: Changgyeonggung i nešto manja palača Unhyeongung. Na mjestu gdje se nekad nalazila Gyeonghuigung danas su parkiralište, Seulski historijski muzej i Seulski metropolitanski muzej umjetnosti. Glavna gradska kapija Heunghwamun premještena je 1988. i vraćena na prvobitno mjesto, a u palači su neki dijelovi rekonstruirani. Posjetiocima se nudi razgledanje kulturnih rituala korejske kulture, kao što su svečanost imenovanja državnih službenika iz vremena dinastije Joseon i smjena kraljevske garde i vjenčanje između kralja Gojeona i kraljice Min.
Sjedište budističkog reda u Koreji je u hramu Jogyesa (korejski: 조계사). U glavnoj ulici pored hrama nalaze se mnogobrojne trgovine s religioznim rekvizitima. Jednom godišnje (8. dana četvtrtog mjeseca kineskog kalendara održava se velika parada, kojom se obilježava Budin rođendan. U religioznoj procesiji učestvuje oko 100.000 ljudi u tradicionalnim nošnjama iz mnogih zemalja.
Drugi veći hram je Bongeunsa (korejski: 봉은사). Izgrađen je 794. u vrijeme dinastije Silla te je u 15. stoljeću bio centar zen-budizma. Izgrađen je pored groba kralja Seongjonga, a 1562. premješten pored današnjeg Svjetskog trgovačkog centra. Pored hrama nalazi se zanimljiva kolekcija drvnih ukrasa ispisanih kaligrafijom. Hram je nekoliko puta gorio i većina zgrada izgrađena je u novije doba.
Hram Bongwonsa (korejski: 봉원사) izgrađen je 889, u trećoj godini vladavine kraljice Jinseong iz dinastije Silla, a po planovima monaha To-seona. Prvobitna lokacija hrama bila je u blizini Univerziteta Yonsei. 1728. godine premješten je na stražnji ulaz današnjeg univerziteta Ewha. Svakog vikenda održava se ritual Yeongsanjae, na način kako je Buda izučavao Lotos sutru po mahajana budizmu. Bongwonsa je glavni hram budističke sekte Taego u Seoulu. Jedna posebnost ove sekte je da se monasi mogu ženiti.
Katedrala Myeongdong (korejski: 명동대성당) simbol je gradske četvrti Myeongdong u okrugu Jung i najveća katolička crkva izgrađena 1883, koja je ujedno i simbol katoličanstva u Koreji. U Seoulu je sjedište Seulske nadbiskupije, koju je 9. septembra 1831. osnovao papa Grgur XVI.
Osim katedrale, u Seoulu se nalaze i mnogobrojni vjerski objekti drugih religijskih pravaca, a jedan od poznatijih je Wongudan (korejski: 원구단), žrtveni oltar gdje su korejski vladari prinosili žrtve u vrijeme Tri kraljevstva Koreje (Goguryeo, Baekje i Silla).
Nakon usvajanja konfučijanizma u vrijeme dinastije Joseon u 14. stoljeću izgrađuju se mnoga svetišta, čime potomci kraljevske porodice nastavljaju tradiciju spomena na pretke gradeći hram Jongmyo (korejski: 종묘). To je ujedno i najstarije kraljevsko konfučijansko svetište. Osim Jongmya, poznati su i hramovi Munmyo (korejski: 문묘) i Dongmyo (korejski: 동관왕묘). Iako je budizam suzbijan u vrijeme dinastije Joseon, izgrađen je budistički hram Jogyesa (korejski: 조계사), koji je sjedište korejskog budističkog reda Jogye. Ostali veliki budistički hramovi su Hwagyesa i Bongeunsa.
Postoje i mnoge protestantske crkve u Seoulu. Najstarija protestanska crkva je Prezbiterijanska crkva Seosomun (korejski: 서소문교회), koju je 1946. izgradio Kim Dong-Chul, izbjeglica iz Sjeverne Koreje. Nalazi se u četvrti Seosomun u okrugu Jung. Osim prezbiterijanaca, u Seoulu su zastupljeni i metodisti, baptisti i luterani.
Seulska središnja džamija (korejski: 서울 중앙 성원) jedina je džamija u Seoulu. Otvorena je 1976. u četvrti Itaewon u okrugu Yongsan na desnoj obali Hana. Molitve se vrše na engleskom, arapskom i korejskom jeziku. Većina vjernika je arapskog, indijskog, pakistanskog ili turskog porijekla.
Oko 30 km jugoistočno od Seoula nalazi se tvrđava Namhansanseong (korejski: 남한산성) (Brdska tvrđava južno od Hana), omiljeno izletište stanovnika grada. Tvrđava je povezana metroom i stanicom Namhansanseong. Izgrađena je prije 2.000 godina za vrijeme dinastije Baekje i sastoji se od oko 8 km dugog i mjestimično do 7 m visokog zida. Većina postojećih sadašnjih građevina potječe iz 17. i 18. stoljeća, kada se tvrđava koristila za odbranu od kineskih agresora za vrijeme dinastije Joseon. U tvrđavi je 1637. kapitulirao kralj Injo sa 14.000 vojnika u borbi protiv Mandžuraca, nakon čega je Koreja potpala pod vlast Mandžurije.
Tvrđava Bukhansanseong (korejski: 북한산성) (Brdska tvrđava sjeverno od Hana), na sjeveru grada, druga je važnija antička tvrđava u Seoulu. Izgrađena je na obroncima Bukhana, otprilike u isto vrijeme, kao i Namhansanseong, za dinastije Baekje i nekoliko puta bila je napadnuta. Nakon napada kineske vojske u 16. stoljeću (dinastija Ming) korejski kralj dao je dodatno izgraditi tvrđavu. Za vrijeme Korejskog rata tvrđava je djelomično porušena, a u poslijeratnom periodu je restaurirana.
Grobnica Gwangneung (korejski: 광릉), u kojoj su sahranjeni korejski kralj Sejo i njegova žena kraljica Yun Chon-hi, jedna je od grobnica u Seoulu s najvišim umjetničkim i slikarskim nivoom. Nekropola se nalazi 28 km sjeveroistočno od grada, odmah iza Uijongbua, dok su grobovi skriveni u dubokoj šumi.
Grobovi trećeg (Taejong) i 24. kralja (Heonjong) iz dinastije Joseon nalaze se u Hongneungu (korejski: 홍릉) u četvrti Naekok-dong na jugoistoku Seoula. U blizini se nalaze i grobovi kralja Taejonga, kraljice Wonkyong, kralja Sunjoa i kraljice Sunwon. Većina grobova okružena je granitnim figurama, koje prikazuju vazale kraljeva, kao i životinje iz korejskih mitskih predanja. Svake godine 8. maja održava se ceremonija chesa, koju vode potomci dinastije Joseon.
Brežuljak i park Namsan jedna je od najljepših prirodnih oaza u središtu grada. Sastoji se od parka, botaničkog vrta, jednog osmougaonog paviljona i muzejskog sela, u kojem se nalazi 5 tradicionalnih korejskih kuća (hanok). Na najvišoj tački brežuljka nalazi se Toranj N Seoul, s rotirajućim restoranom na vrhu. U podnožju brežuljka nalazi se Korejsko narodno pozorište, Goetheov institut, biblioteka Namsan i botanički vrt.
Iza palače Changdeok nalazi se "tajni vrt", nazvan i Biwon, privatni vrt kraljevske porodice. Park se sastoji od pošumljenih brežuljaka, paviljona, staza sa barama i mostovima. U parku su ucrtane konture korejskog poluostrva (Bandoji). Paviljon iz 16. stoljeća napravljen je kako bi kralj Injo mogao loviti ribu. Kompleks Naksonjae je povodom održavanja kraljevskih ceremonija otvoren za javnost dvaput godišnje.
Park Seonyudo nalazi se na malom otoku na Hanu i sastoji se od parka za igranje, osmatračnica, nekoliko bara i botaničkog vrta. Park Seoul Forest u Ttukseomu nalazi se u blizini Hana i dostupan je metroom Linija 2 i stanicom Ttukseom. Pored zelenih površina, velikog igrališta i biciklističih staza, tu je i izložba fotografija čije su teme šume i mnoge divlje životinje. Park je otvoren 1983. i u njemu se nalazi spomenik Samjeondo iz vremena dinastije Qing, izgrađen 1639. Jedini nacionalni park u Seoulu je Bukhansan, u kojem se nalaze mnogobrojni budistički hramovi s rijetkim životinjama iz brdskih krajeva Koreje.
Do 2015. u seulskom okrugu Yongsan bit će završen veliki park, koji se nakon preseljenja američke vojne baze u Pyeongtaek 2008. prostire na 2,9 km².[12][13]
U Seoulu se nalazi oko 12.000 sportskih objekata, koji uglavnom imaju komercijalni karakter. Oko 700 objekata je pod upravom grada ili su interna sportska borilišta. Ukupno postoji 28 objekata pod upravom grada, od kojih su 4 za nogomet, bejzbol i atletiku. Deset od 25 okruga posjeduje vlastite sportske centre, dok 4 okruga izgrađuju slične objekte.
Najpoznatiji sportski centri su Sportski kompleks Jamsil u okrugu Songpa, koji se prostire na površini od oko 0,6 km². Ovdje su se održale Azijske igre 1986, Ljetne olimpijske igre 1988. te Paraolimpijske ljetne igre 1988. Sastoji se od Olimpijskog stadiona Jamsil, kapaciteta 100.000 gledalaca, stadiona za bejzbol, plivačkog bazena, sportske dvorane i sportskog terena za učenike. U blizini se nalazi i Olimpijski park Seoul s velodromom, teniskim terenima i terenima za druge sportove.
Nacionalni sport Koreje je tekvando, a Kukkiwon, sjedište Svjetskog centra za obrazovanje u tom sportu, nalazi se u Seoulu, kao i sjedište Svjetske tekvando federacije (WTF).
- Muškarci
| Nivo | Liga | Klub | Stadion |
|---|---|---|---|
| Prva nogometna liga | K League Classic | FC Seoul | Seoul World Cup Stadium |
| Druga nogometna liga | K League Challenge | Seoul E-Land FC | Olimpijski stadion |
| Četvrta nogometna liga | Challengers League | Seoul United | Stadion Madeul |
| Seoul FC Martyrs | Stadion Gangbuk | ||
| Jungnang Chorus Mustang | Jungnang Public Ground |
- Žene
| Nivo | Liga | Klub | Stadion |
|---|---|---|---|
| Prva nogometna liga | WK-League | Seoul Metropolitan Government FC |
U Seoulu postoje tri profesionalna bejzbolska kluba, koji se takmiče pod okriljem Korejske bejzbolske organizacije (korejski: 한국야구위원회): Doosan Bears, LG Twins i Nexen Heroes.
Dva najpoznatija košarkaška tima u Seoulu su Seoul SK Knights i Seoul Samsung Thunders.
Na južnom rubu grada nalazi se brdo Gwanaksan, omiljeno izletište stanovnika Seoula, s najvišom tačkom na 632 m. Zbog svoje ljepote često se naziva drugim najljepšim korejskim brdom, odmah nakon Kŭmgangsana, te Gwanaksan po njemu nazivaju Sogeumgang (Mali Kŭmgang) ili Seogeumgang (Zapadni Kŭmgang). Brdo je gusto pošumljeno, a po njemu vode mnogi izletnički putovi. Početak izletišta obično je kod Državnog univerziteta Seoul, a do samog vrha potrebno je 4 do 5 sati pješačenja. Na vrhu se nalazi radarska stanica, budistički hram Wongaksa i svetište Yeonjuam, koje je 1394. izgradio kralj Taejo iz dinastije Joseon u vrijeme premještanja korejskog glavnog grada u Seoul.
Osim Gwanaksana, u središtu grada u okruzima Jongno i Seodaemun nalazi se brdo Inwangsan (338 m), do čijeg vrha vode stepenice.
U maju 2011. otvoren je najveći plutajući otok na svijetu. To je park sa mnogobrojnim restoranima, dvoranama za svečanosti i terenima za sportove na vodi. U izgradnju otoka uloženo je oko 63 miliona eura.[14]
U svetištu Sungkyunkwan, koje se nalazi na istoimenom univezitetu, sjeveroistočno od Biwona, dvaput godišnje (1. februara i 1. augusta po lunarnom kalendaru), održava se religijska ceremonija u čast Konfučija, na čijim je religijskim osnovama nastala dinastija Joseon.
Po lunarnom kalendaru, svakog 8. aprila slavi se Budin rođendan, kao Praznik lampiona. Povodom tog praznika budistički hramovi kite se lampionima i održava se procesija s lampionoma od trga Yeouido do hrama Jogyesa.
Prve subote u maju, u svetištu Jongmyo, održava se ceremonija Jongmyo Daeje, kada se procesijom i ritualom časti odaje počast kraljicama i kraljevima dinastije Joseon.
U oktobru 2012. u dvorani KBS održan je međunarodni muzički festival ABU TV i radijski festival u organizaciji Azijske radiodifuzijske unije (ABU).[15][16]
Festival Hi! Seoul je kulturni festival koji se od 2003. održava 4 puta godišnje početkom svakog godišnjeg doba. Festival je posvećen historiji i kulturnoj tradiciji Koreje i Seoula.
Seoul nema poseban kulinarski specijalitet po kojem bi bio poznat, ali u gradu postoji veliki izbor jela, kako korejske kuhinje, tako i ostalih međunarodnih kuhinja. Hrana i usluge u restoranima zapadnih kuhinja relativno su skupe, izuzevši međunarodne restorane brze hrane ((en)), gdje se cijene kreću u rangu cijena u evropskim gradovima. Omiljeni su ulični restorani, u kojima se mogu dobiti tradicionalni korejski specijaliteti bulgogi, samgyeopsal i galbi, mali pečeni komadi mesa u raznim umacima s povrćem.
U regionu Seoula poznate su varijante kimchija zvane sokbatyi i chunggak. Ukiseljeno povrće kimchi, najčešće kiseli kupus s ljutom paprikom, gotovo je stalni prilog u korejskoj kuhinji. Chunggak je ukiseljeni hren izrezan na manje komade.
Najveće mjesto za kupovinu u gradu je tržni centar Dongdaemun, koji se nalazi u blizini istoimene istočne stare gradske kapije. Prostire se na oko 10 blokova, a moguće je naći elektrotehničke proizvode, obuću, odjeću, namještaj, kao i sve ostale neophodne stvari. Turističko odredište je Namdaemun Sijang, koji se nalazi istočno od južne kapije. Suvenirnice i tradicionalni korejski restorani nalaze se u tržnom centru Namdaemun. Pored velikih tržnih centara, postoje mnoge robne kuće i cijele poslovne ulice u kojima se smještene razne trgovine. Jedna od poznatijih ulica je Shinsegae, koja se nalazi preko puta Korejske banke. U ulici Samil-nou u blizini Cheonggyecheona nalazi se trgovina Printemps. Antikviteti i suveniri prodaju se u gradskoj četvrti Insa-dong (okrug Jongno).
Čitave trgovinske ulice u okrugu Jongno izgrađene su ispod avenije Euljiro te hotela Westin Chosun, Lotte i Plaza. Sogong Arcade počinje ispod hotela Plaza, pa se proteže ispod hotela Chosun i završava robnom kućom Cosmos u četvrti Myongdong u okrugu Jung. Hoehyon Arcade počinje od glavne seulske pošte i završava se tek kod ulice Toegyero. U ovim podzemim trgovinama moguće je naći odjeću, nakit, knjige, računare, kamere, suvenire i reprodukcije starog porculana.
Modernizacija Seoula započela je po završetku Korejskog rata te je svoj vrhunac doživjela 1990-ih. Karakteristike privrednog razvoja su prelazak u industrijsko društvo i brzi privredni rast. Između 1989. i 1998. privreda Južne Koreje rasla je prosječno 11,6%, u čemu je učešće privrednih objekata u Seoulu bilo najveće. Stopa nezaposlenosti 1997. bila je samo 2,7%. Privredna kriza iz 1997, koja je potresla velike dijelove Azije, povećala je stopu nezaposlenosti na 9%, a BDP Južne Koreje spao je na 5,5%. Nakon toga korejska privreda se počela oporavljati i nastavila je sa brzim razvojem.
U Seoulu se nalazi veliki broj industrijskih postrojenja kao što su fabrika mobitela Pantech Curitel, opskrbljivač energijom Korea Electric Power Corporation, industrijski koncerni Daewoo i Samsung, koncern mašinske industrije Hyundai, mješoviti koncern SK Group i korporacija LG. Važniji industrijski proizvodi su tekstil i odjeća, hemijski proizvodi, električni i elektronički aparati, mašine i štampači. Od ukupno 75.285 firmi, 1999. godine samo su 232 zapošljavale više od 200 radnika, a ostale firme bili su pogoni srednje veličine te firme koje u prosjeku zapošljavaju 6 osoba. Najvažnije industrijsko područje je Korea Export Industrial Complex (Guro Industrial Complex) u okrugu Guro, gdje su na površini od 1,98 km² smještene 474 firme, koje zapošljavaju 25.111 radnika, a uglavnom su zastupljeni pogoni montaže te fabrike papira. U okolnim poljoprivrednim područjima uzgajaju se soja, pšenica i proso. Destilerija Jinro proizvodi alkoholno piće, soju (čit. sodžu), koje je najprodavanije alkoholno piće na svijetu.[17] Poznati proizvođači piva su Pivara Hite (ujedinjena u koncern Jinro) i Orijentalna pivara.[18] Ostale firme prehrambene industrije su Seulska mljekara, Nongshim Group i Lotte.
Za uvoz i izvoz robe koristi se luka u Incheonu na obali Žutog mora. Prednost Seoula je centralni položaj između Kine i Japana, koji su udaljeni samo 2 sata leta, dok su drugi finansijski i industrijski centri Azije (Indonezija, Tajland i Filipini) udaljeni samo 5 sati leta.
Centralizacijom, koja je započela još u vrijeme japanske kolonizacije, Seoul je postao najznačajnije središte industrije i uslužnih djelatnosti, a u gradu se nalaze najvažnije upravne i finansijske službe zemlje. Sve veće banke, osiguranja i trgovinske firme Južne Koreje imaju sjedište u Seoulu.
Seoul ima dva aerodroma: Međunarodni aerodrom Incheon (IIA) i Gimpo (GMP). Međunarodni aerodrom Incheon (korejski: 인천국제공항) otvoren je 2001, kad je preuzeo ulogu glavnog međunarodnog aerodroma Seoula. Nalazi se 50 km zapadno od grada na otoku Yeongjongdo i sa Seoulom je povezan autoputem, mrežom autobuskih linija i od 2008. linijom metroa AREX. Također je povezan željeznicom s Aerodromom Gimpo. Aerodrom je 2013. primio 41.482.828 putnika.
Gimpo (korejski: 김포국제공항) do 2001. služio je kao međunarodni aerodrom, a sada se koristi uglavnom za letove unutar Južne Koreje. 2006. godine imao je 13.766.388 putnika.[19] Nalazi se 18 km od Seoula.
U gradu se nalaze dvije veće željezničke stanice: Željeznička stanica Seoul i Yongsan. Glavna, Željeznička stanica Seoul, izgrađena je za vrijeme japanske okupacije, a dograđena je 1989. i 1990. Uprkos dogradnji, zbog preopterećenosti se morala izgraditi nova stanica Yongsan, koja je otvorena 2004. Grad je željezničkim saobraćajem dobro povezan s okolnim gradovima, pogotovo s onima na jugu zemlje. Od 30. marta 2004. firma Korea Train Express (KTX) pustila je u promet prvu brzu željeznicu na relaciji između Seoula i Busana, s najvećom brzinom od 305 km/h, čime je Južna Koreja postala prva država u Aziji koja je iskoristila francusku tehnologiju brzog voza (TGV).
Gustom mrežom autoputeva Seoul je autobuskim saobraćajem povezan sa gotovo svim većim gradovima Južne Koreje te su autobusi dobra alternativa za željeznički saobraćaj u Koreji. Većina tzv. ekspresnih autobuskih linija kreće sa stanice Gangnam na jugu grada, nekoliko linija s istočnog terminala Dong, a nekoliko sa sjevernog terminala Sangbong. Od oko 70 linija koje povezuju Seoul sa drugim gradovima, većina ih vozi u intervalu od jednog sata, dok važnije linije voze i u intervalima od 10-20 minuta. Pored normalnih linija, koje voze od 6 do 21 h, postoje i noćne linije od 21 h do 2 h. Osim ovih brzih linija, koje uglavnom saobraćaju autoputevima, postoje i međugradski autobusi, koji ulaze i u manje gradove i ne voze autoputevima te su im uglavnom povoljnije cijene u odnosu na tzv. ekspresne autobuse.
Cestovna mreža u Seoulu dobro je izgrađena. Osim 6 autoputeva, iz centra grada pruža se 19 ulica u svim pravcima, a sami centar okružuju tri cestovna prstena. Ukupna dužina saobraćajnica 1999. bila je 7.801 km. Sve važnije ceste su višetračne, a najšira je Sejongno sa 20 voznih traka. Uprkos takvoj mreži, u gradu su česti zastoji i kolone, prouzrokovani velikom gustoćom saobraćaja i niskom ekološkom sviješću, što dovodi do visokog zagađenja zraka. Vozne karte za autobus i metro relativno su niske u odnosu na evropske cijene i u zavisnosti su od rastojanja. Međutim, u Seoulu ne postoje mjesečne ili sedmične karte te se plaćanje vrši obično čip-kartama (tzv. T-Money), koje mogu memorizirati novčane iznose do 500.000 vona. Plaćanje se vrši čip-kartom, s koje se elektroničkim putem automatski skida određeni iznos. Ove karte mogu služiti i u druge svrhe te se njima mogu plaćati usluge i kupovati roba u nekim trgovimama.[20][21] Autobuske karte nije moguće koristiti u metrou i koriste se samo u prevozu autobusom.
Optimalno prevezno sredstvo u Seoulu je metro (korejski: 서울 지하철). Prva dionica puštena je u promet 15. augusta 1974. Danas je ukupna dužina metroa 433 km, a metro se neprekidno dograđuje. Vozovi metroa voze svaki dan od 5:30 h do 23:30, obično u intervalima od 4-6 minuta, a u dijelu dana s najvećim brojem putnika (tzv. špici) svake 3-4 minute. Dnevno seulski metro koristi oko 3 miliona putnika, dok ih godišnje preveze oko 2 i po milijarde, te je najfrekventniji metro na svijetu. Mreža metroa sastoji se od 9 linija, kojima upravljaju 4 firme: Seoul Metro, Seoul Metropolitan Rapid Transit Corporation (SMRT), Korail i Metro 9 (Veolia Transport). Linije metroa obilježene su definiranim bojama što strancima, koji ne poznaju korejsko pismo, omogućava lakše snalaženje. Ime naredne stanice oglašava se na displeju u metrou, te objavljivanjem naziva stanice na korejskom, kineskom, japanskom i engleskom jeziku.
Metro povezuje Seoul s Incheonom i južnokorejskim provincijama Gyeonggi, Chungcheongnam i Gangwon te ima ukupno 617 stanica.
U Seoulu je 1. maja 1899. pušten u promet električni tramvaj, koji je vozio sve do 29. novembra 1968, kada je ukinut. Dužina tramvajske mreže u Seoulu iznosila je 1914. godine 26 km, oko 1941. doživjela je svoj maksimum, a oko 1960. iznosila je oko 50 km.[22] U tom vremenu bilo je ukupno 15 linija.
Autobuske linije također su dobro izgrađene. Oko 350 linija dnevno prevozi oko 7 miliona putnika. Postoje tri vrste autobuskih linija: normalne linije, linije susjednih gradova i direktne linije. Normalne linije voze uobičajeno od 5:00 do ponoći i saobraćaju svakih nekoliko minuta. Vremena polaska se na stanicama prikazuju elektronički, a zbog velike zastupljenosti pametnih mobitela, vozne redove svih linija moguće je očitavati pomoću prikladnih aplikacija. Linije susjednih gradova povezuju ona stambena naselja koja nisu povezana normalnom mrežom, tj. normalnim i direktnim linijama. Direktne linije su autobuske linije koje koriste komfornije autobuse i povezuju Seoul s okolnim gradovima, s manje usputnih stanica i bez velikih zadržavanja.
Seoul je obrazovni centar Južne Koreje. U gradu se nalazi 36 univerziteta, od kojih su najpoznatiji Seulski nacionalni univerzitet, Univerzitet Koreja, Univerzitet Yonsei, Korejski nacionalni univerzitet umjetnosti (KARTS), Univerzitet Sungkyunkwan, Univerzitet stranih jezika Hankuk i Ženski univerzitet Ewha.
Osim univerziteta, po podacima iz 1997, u gradu postoji još 15 junior-koledža, 273 visoke škole, 352 srednje škole, 512 osnovnih škola i 1370 obdaništa. Također postoji veliki broj stranih škola. U gradu se nalazi i 28 biblioteka (od toga su dvije samo za slijepe) te veliki broj knjižara.
.jpg)
Napomena: Svi za koje nije navedena nacionalnost dolaze iz Južne Koreje.
