Zlatiborski govor

Zlatiborski govor (takođe zvan užički govor) je dijalekat srpskohrvatskog jezika koji se govori na Zlatiboru i u okolini (Užice, Tara, Arilje…) u Srbiji, i maternji je dijalekat za otprilike sto i po hiljada ljudi (od toga oko 20 hiljada Zlatiboraca i oko 70-80 hiljada Užičana). Zlatiborski govor je jedan od govora koji čine istočnohercegovački dijalekat, dijalekat koji je uzet za osnovu književnog srpskog jezika. Zlatiborski govor je najsličniji sjevernim crnogorskim govorima (npr. narodni govori Durmitora), koji takođe čine istočnohercegovački dijalekat.

Zlatiborski govor ima novoštokavsku akcentuaciju, te je jedan od rijetkih dijalekata koji po mjerilima standardnog jezika pravilno akcentuju riječi.

Osobenosti i razlike u odnosu na književni jezik

Govor je prepoznatljiv po svom samoglasničkom sastavu. Samoglasnici a, e, i, o i u mogu biti dugi ili kratki, i mogu imati uzlaznu ili silaznu intonaciju. Glas r može biti i suglasnik i samoglasnik.

Zlatiborski je sačuvao većinu padeža iz staroslovenskog jezika (prethodnika svih slovenskih jezika): nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ i instrumental. Lokativ iz staroslovenskog jezika poklopio se sa dativom i koristi se za određivanje mjesta. Imenice imaju jedan od tri roda: muški, ženski ili srednji. Padež, rod i broj (jednina i množina) određuju se dodavanjem nastavka na imenicu. Glagolski oblici su prezent, futur I i futur II, perfekat i pluskvamperfekat. Zlatiborski govor je takođe sačuvao još jedno prošlo vrijeme iz staroslovenskog: aorist. U zlatiborskom govoru takođe postoje i radni i trpni glagolski pridjev, sadašnji i prošli glagolski prilog i načini imperativ i potencijal. Međutim, za razliku od književnog jezika, u užičkom govoru nema imperfekta. Sadašnje vrijeme glagola biti u užičkom govoru razlikuje se od književnog oblika, i glasi ovako:

broj - > V - lice	jednina	množina
1.	bid(n)em (knjiž. budem)	bid(n)emo (knjiž. budemo)
2.	bid(n)eš (knjiž. budeš)	bid(n)ete (knjiž. budete)
3.	bid(n)e (knjiž. bude)	bid(n)u (knjiž. budu)

Zlatiborski govor ima 24 suglasnika (uključujući i r). Suglasnika f i h, koji se nalaze u književnom jeziku, nema u zlatiborskim riječima. Ta slova se ili potpuno gube iz riječi (ljeb umjesto hljeb, rana umjesto hrana...), ili se zamjenjuju slovima j i v (suvomesnato umjesto suhomesnato, duvan umjesto duhan, mada je i duvan u upotrebi u književnom jeziku, uvo umjesto uho, zatim tijo umjesto tiho, smij umjesto smijeh itd.). Glas f zamjenjuje se sa v: kava umjesto kafa i sl. U stranim riječima koje su odskora ušle u užički govor, f se ne zamjenjuje (farmacija, fotografija itd.), dok se u stranim riječima koje su odavno ušle u užički govor i osjećaju se kao domaće, f može, a i ne mora se zamjenjivati sa v (npr. familija i vamilija). Drugi suglasnici se mogu naći i u većini ostalih narodnih govora, dok se samoglasnik šj (meko š) osim u zlatiborskom nalazi samo još u crnogorskim narodnim govorima. Ovaj suglasnik se nalazi u riječima u kojima se slovo jat nalazi poslije suglasnika s. Pošto su užički govor i crnogorski govori ijekavski, jat se u kratkim slogovima zamjenjuje sa je. J je prednjonepčani suglasnik, a po pravilu, s ispred prednjonepčanih suglasnika prelazi u š. Zatim se u govoru š i j spoje, i š omekša, tj. jotuje se sa j. Tako nastaje suglasnik meko š. U zlatiborskom govoru postoji ukupno 29 glasova (5 samoglasnika i 24 suglasnika).

U zlatiborskim riječima događaju se mnoge glasovne promjene, poput sažimanja samoglasnika, uprošćavanja suglasničkih grupa, gubljenja samoglasnika a, prelaska l u o, jotovanja, jednačenja suglasnika po zvučnosti i mjestu izgovora. Sažimanje (asimilacija) samoglasnika je posebno karakteristično za prvo lice jednine radnog glagolskog pridjeva, gdje se grupa ao sažima u jedno dugo o naglašeno poslijeakcenatskom dužinom: pjevo umjesto književnog pjevao, sačuvo umjesto književnog sačuvao itd. Asimilacija se pojavljuje i u imenicama poput miso mjesto misao, poso mjesto posao, pepo mjesto pepeo i slično, ali i u drugim riječima, poput ko umjesto kao. Sažima se i grupa ae u e: jedanes namjesto jedanaest, itd. Takve riječi poput jedanaest koje se završavaju na suglasničku grupu st (uglavnom su to imenice ženskog roda: umjetnost, vječnost, radost i dr.) u zlatiborskom govoru gube krajnje t, pa tako glase umjetnos, vječnos, rados i sl. U tu grupu spadaju i neke imenice muškog roda: most (zlatiborski mos), post (zlatiborski pos) i dr. Budući da je zlatiborski govor ijekavski, u njemu se događa i jedna glasovna promjena karakteristična samo za neke ijekavske narodne govore, koja nije priznata u književnom jeziku, a to je ijekavsko jotovanje. Ono podrazumijeva da glasovi d i t ispred kratkog sloga sa slovom jat, koje se u tom slučaju zamjenjuje sa je, prelaze u đ i ć, stapajući se, tj. jotujući se, sa slovom j. Tako se u užičkom narodnom govoru kaže đevojka umjesto književnog djevojka i ćerati umjesto književnog tjerati, i sl. Nepostojano a se u narodnom užičkom govoru skoro obavezno javlja u stranim riječima muškog roda koje se završavaju na neki od karakterističnih nastavaka jezika iz kog su došle. Takve riječi su apartmAn (takođe i u književnom jeziku), kontinenAt (nasuprot književnog kontinent), deterdženAt (nasuprot književnog deterdžent), itd. Karakteristični nastavci su u ovim primjerima -man(t) tj. -ment, -nent, -džent tj. -gent kao u kontigent (zlatiborski kontigenat) itd. Oni su u jeziku iz kog potiču naglašeni, i taj svoj naglasak donose i u srpski jezik. Pošto je u srpskom jeziku pravilo da posljednji slog u riječi ne može biti naglašen, akcenat se pomjera na prethodni slog, pa se u književnom jeziku kaže apàrtman (kao i u zlatiborskom narodnom govoru), kontùnent, detèrdžent... Međutim, u užičkom govoru akcenat ostaje na nastavku, ali da to ne bi bio posljednji slog (pošto ovaj govor poštuje pravila akcentovanja riječi i ima novoštokavsku akcentuaciju), ubacuje se samoglasnik a koji se u ostalim oblicima riječi, osim u genitivu množine, gubi.

U muškom rodu trpnog glagolskog pridjeva, nastavak na osnovu u zlatiborskom je -t umjesto književnog -n, ako se osnova završava na a. Tako se na zlatiborskom govoru kaže zvat umjesto zvan, napisat umjesto napisan, znat umjesto znan, dat umjesto dan (mada se i dat sreće u književnom jeziku) i slično, ali tu ima i izuzetaka, kako u narodnom zlatiborskom govoru, tako i u književnom srpskom jeziku, pa se u književnom jeziku kaže npr. poznat, priznat i sl. Ako se osnova završava na e, onda je nastavak za muški rod trpnog glagolskog pridjeva i u književnom jeziku i u narodnom zlatiborskom govoru -n (izgubljen, osvojen, stvoren), ali i tu i u narodnom užičkom i u književnom jeziku ima izuzetaka, poput otet, snet i dr.

U zlatiborskom govoru čuva se potpuna ijekavština, pa se kaže ovijem umjesto ovim, ili npr. zlatiborskijem umjesto zlatiborskim, ili zlatiborskije umjesto zlatiborski(h).

Suglasnička grupa ch iz riječi grčkog i latinskog porijekla u srpskom književnom jeziku se obično zamjenjuje sa h (Hristos, hemija, hronika, hronologija, Hristina, ali i Kristina itd.), dok se u užičkom narodnom govoru ona zamjenjuje sa k: Krist(os), kemija, kronika, kronologija, Kristina i slično, kao u hrvatskom i bošnjačkom jeziku.

Za zlatiborski narodni govor je takođe karakteristično i da se uobičajeni latinski i grčki nastavci gube kad se neka riječ grčkog ili latinskog porijekla asimilira u zlatiborski. Tako se, na primjer, ne kaže Kristos (Hristos), nego Krist, jer je -os nastavak karakterističan za grčki jezik, i ne kaže se Rodos (ostrvo u Grčkoj), nego Rod. Zatim su tu primjeri australopitek namjesto australopitekus (vrsta pračovjeka), jer je -us takođe karakterističan latinski nastavak, pa magnezij umjesto magnezijum (vrsta metala), jer je i -um nastavak koji karakteriše neke latinske riječi. Da se primijetiti da su ove riječi uglavnom vezane za naučne pojmove, pa se kao takve rijetko mogu naći u narodnom govoru.

U zlatiborskom govoru postoji svih deset vrsta riječi karakterističnih i za književni jezik: imenice, zamjenice, pridjevi, glagoli, brojevi, veznici, rječce, uzvici, prijedlozi i prilozi.

Deklinacija je u zlatiborskom govoru potpuna i odgovara književnom jeziku, kao i konjugacija, što nije slučaj sa nekim govorima istočne Srbije. Međutim, dativ lične zamjenice vi u zlatiborskom ipak ne glasi vam kao u književnom jeziku, već vi: Da vi kažem…, Šta vi je to? i sl. Takođe i dativi ličnih zamjenica ja i ti ne glase meni i tebi kao u književnom jeziku, već mene i tebe.

U zlatiborskom govoru postoji i jedna neodređena zamjenica koje nema u književnom jeziku. To je zamjenica naki (naka, nako, naki, nake, naka). Ona je paralelna zamjenici neki (neka, neko...), s tim što se neodređena zamjenica neki koristi za nešto što je sasvim nepoznato, a naki za nešto što je takođe nepoznato, ali je ipak na neki način određeno (poput ruskih zamjenica kakoй-to i kakoй-nibudь, ali opet ta podjela nije toliko izražena kao u ruskom), npr. Neko kuca na vrata. (sasvim je nepoznato i neodređeno ko kuca na vrata) i Nako dijete kuca na vrata., a ne Neko dijete kuca na vrata kao u književnom jeziku, jer, iako nije poznato ko kuca na vrata, ipak se zna da je to dijete, i zato je to donekle određeno.. Takođe, zamjenica naki obavezno stoji uz imenicu, dok neki može, a i ne mora stajati uz imenicu. U savremenom zlatiborskom govoru zamjenica naki potpuno potiskuje zamjenicu neki ako stoji uz imenicu. Neki se u savremenom govoru koristi samo ako nema imenice.

Zlatiborski rječnik takođe u nekim primjerima odstupa od rječnika književnog jezika. U njemu se nailazi na neke riječi karakteristične samo za ovaj kraj. Takve riječi su listopad, što u užičkom govoru ne označava mjesec u godini, već vjetar koji duva s jeseni, zatim gaće, što se ovdje koristi u značenju pantalone, ili čak i vrsta košulje koja je dio ovdašnje narodne nošnje, itd. Muški i ženski polni organ se u užičkom govoru nazivaju narodnim imenima koja je Vuk Karadžić unio u Srpski rječnik, a koja se u književnom jeziku smatraju ružnim riječima. U zlatiborskom rječniku ima i dosta riječi turskog, persijskog i arapskog porijekla. U originalnom zlatiborskom govoru nema persiranja, dok se u novije vrijeme ono ipak pojavljuje.

Zlatiborski govor ima i pisanu i bogatu usmenu tradiciju. Ovim i njemu sličnim istočnohercegovačkim govorima pisana je srpska narodna književnost, poput pjesama, priča, poslovica i izreka itd. Poseban izvor za proučavanje narodnog užičkog govora je knjiga „Kremansko proročanstvo“, zbornik predviđanja vidovite zlatiborske porodice Tarabića iz sela Kremana. Prva knjiga štampana u ovom kraju bilo je jedno pravoslavno četvorojevanđelje iz manastira Rujno na sjevernim obroncima Zlatibora. Štampao ga je samouki monah Teodosije, i završio ga je 1537-me godine. Slova su na njemu gruba i neujednačena i bila su napravljena od drveta. Jevanđelje je štampano crnom bojom, osim inicijala i početka Jevanđelja, gdje je upotrijebljena crvena. Danas zlatiborski književnici (Mihailo Ćupović, Ljubivoje Ršumović, Dobrosav Obradović…) pišu književnim jezikom, mada se u djelima nekih od njih ipak nalaze neki uticaji lokalnog govora, ijekavštine, kao i dosta lokalizama. Lokalni govor je razvio i svoju lokalnu književnost. Posebno karakteristične za nju su narodne pjesme („Miloš u Latinima“, „Jovan Mićić i Lomigora Juso“…) i anegdote („Ero s onoga svijeta“, „Ero i kadija“…). Za Zlatiborce, porijeklo zlatiborskih prezimena i naziva mjesta na Zlatiboru vezuje se i dosta narodnih predanja (vidi članak Zlatiborske legende).

Povezano