ANIMIZAM U predstojećem tekstu čija je tema animizam, kao elementarni oblik religijskog života govorit ćemo o animizmu, prije svega u kontekstu Dirkemovog shvatanja ovog oblika religije. Koristit ćemo se njegovim objašnjenjima ovog oblika religijskog života, počinjući od same definicije animizma, njegovih korijena nastanka kao oblika religijiskog života, obreda i također ćemo spomenuti zašto Dirkem uzima animizam kao elementarnu religiju ljudi i šta pod pojmom „elementarno” podrazumjeva. Prije nego što počnemo sa obradom ove teme u kontekstu Dirkemovog shvatanja dužni smo ponuditi nekoliko opštih definicija samog pojma animizam kao elementarnog religijskog oblika života prvobitnih ljudskih zajednica. „Animizam (lat. anima-duša) vjera u samostalna duhovna ili duševna bića izvan ili iznad svega tjelesnog koja na naš život utiču ili upravljaju njime. Dakle, prvotni stupanj svake religije. Glavna značajka primitivnog mentaliteta” Vladimir Filipović “Filozofijiski riječnik“ Nakladni zavod matice hrvatske, 1989 “Animizam (lat. anima duh, duša) oblik religijskog vjerovanja da je svaka pojedinačna stvar ili životinja prožeta vlastitim duhom tj. da ima dušu koja nezavisno egzistira.” Mustafa Spahić, Mirzet Hamzič “Društveno-etički pojmovnik” Bemust Sarajevo, 2007 Nakon što smo naveli nekoliko općenitih definicija animizma pokušat ćemo da pojasnimo šta Dirkem podrazumjeva pod pojmom “elementarno” kada govori o elementranim oblicima religijskog života. Naime, kada na samom početku svog djela “Elementarni oblici religijskog života” Emil Dirkem govori o sadržaju svoje knjige uvodi nas u raspravu o religijskim oblicima života primitivnih ljudskih zajednica on naglašava da pokušava pronaći elementarni oblik religijskog života tj. elementranu religiju koja bi sa svojim obredima i zakonima bila takva da se njen nastanak i značenje obreda nemogu objasniti posredstvom neke druge religije koja bi bila još jednostavnija. Dirkem također kaže da mu nije cilj raspravljati o već postojećim masovnim religijama koje počivaju na složenim dogmatskim sistemima i nude različita objašnjenja nastanka svijeta kao Božije kreacije. Zbog svega navedenog kao objašnjenja Dirkemove namjere, on uzima animizam kao najprostiji oblik religijskog života, koji se ne može objasniti posredstvom drugih religijskih sistema, karakterističnog za prvobitne, primitivne ljudske zajednice. Animizmom koji predstavlja, prema Dirkemovom mišljenju, elementarni oblik religijskog života, ljudi su još od davnina nastojali objasniti pojave i promjene tih pojava u njihovoj okolini i time svijet oko njih, čije prirodne tokove nisu mogli razumom obuhvatiti niti naučno objasniti barem smjestiti pod okrilje religije koja bi te nejasnoće učinila iole prihvatljivijima za ljude kakvi su bili unutar prvobitnih zajednica. Svoje izlaganje o animizmu Dirkem počinje konstantacijom da je vrlo teško naći neku religiju za koju bismo mogli reći da je elementarna, jer čak i one religije koje su bile zastupljene na samom začetku civilizacije u primitivnim društvima su toliko složene u pogledu obreda i njihove simbolike da je teško reći za takve oblike religija da su elementarne u okviru Dirkemovog shvatanja tog pojma. Također, Dirkem u daljem tekstu tvrdi da svaka religija u sebi sadrži dvije različite komponente, koje su u teoriji i naizgled povezane i dopunjuju se međusobno ali su u suštini veoma različite, to su prema njegovim navodima naturalizam i animizam. Naturalizam je ona dimenzija religije koja je vezana za prirodu i pojave u prirodi, biljke, životinje, rijeke, zvijezde, vjetrove...itd. Predmet animizma kao religije su duhovi, duše, duhovi zaštitnici, demoni ili božanstva koji su u nekom smislu slični ljudima ali ipak se od ljudi razlikuju po svojim specifičnim moćima i po tome što ih ljudsko oko niti razum nemogu obuhvatiti. Prema navedenom, Dirkem nam predočava dalje da postoje dvije suprotstavljene teorije kada su u pitanju naturalizam i animizam. Naime, zagovaratelji animizma tvrde da je prvotni oblik religije animizam dok je naturalizam za njih samo sekundarni oblik religije izveden iz animizma.Naturalisti pak tvrde da je kult prirode koji se poštuje unutar naturalizma polazna tačka religijskog života dok je animizam kao kult duhova samo jedan poseban slučaj. Objašnjenje animizma kao religijskog shvatanja svijeta i kulta duše i duha kako navodi Dirkem leži u tome da je čovjek došao do ideje duše putem pogrešnog shvatanja prizora koji se zbivaju na javi i u snu svakog čovjeka koji liče na dvostruki život vođen paralelno na javi i u snu. Naime, pokušavajući da pojasne misteriju snova i općenito procesa sanjanja, ljudi su došli do zaključka da duša sama tokom sna luta i susreće se sa drugim dušama, razgovara sa njima i tako dolazi do sanjanja. Također važno je napomenuti i to da po shvatanjima unutar animističke teorije postoji i objašnjenje kako to da duša izlazi iz tijela prilikom sanjanja. Naime, duša je veoma slična tijelu samo što je ona kao takva pročišćeni oblik tijela koji funkconiše bez organa kakvi se nalaze u tijelu i mnogo je je tananija i savitljivija što joj omogućava izlaženje tokom sna iz tijela a da pritom mora proći kroz sve organe ljudskog tijela. Divljaci,kako ih naziva Dirkem, smatraju predodžbe u snu i ono što doživljavaju na javi jednako vrijednim. Iz svega navedenog smo razumjeli da je animizam oblik religije unutar kojeg se posebna pažnja i poštovanje ukazuje kultu duha i duše, samim time što se posebno navode pojmovi duh i duša još ćemo za kraj objasniti razliku između duha i duše unutar animističke teorije. Kada nam Dirkem objašnjava razliku između ovih pojmova on naglašava da duh i duša nisu isto. Naime duša je vezana za tijelo ona iz tijela izlazi samo kada se čovjek nalazi u posebnim stanjima kao što je npr.san o kome smo govorili u gornjem dijelu teksta, i duša iz tijela izlazi samo na određeni vremenski preiod te se ponovo vraća u tijelo prilikom buđenja čovjeka iz sna. S druge strane, o duhu koji se javlja kao suprotnost duši možemo govoriti samo ako uzmemeo u obzir trenutak nastupanja smrti čovjeka. Međutim, i tu postoji nešto na šta nam skreće pažnju Dirkem a to je samo shvatanje smrti kod divljaka kako ih on naziva. Divljaci, smatraju smrt potpuno prirodnom pojavom koja se ustvari manifestira kao „produženi san“ umrle osobe, te je ono što je napustilo tijelo u času smrti još uvijek duša koja ima gdje da se vrati, sve dok se tijelo potpuno ne raspadne i time duša postaje duh oslobođena povezanosti sa tijelom te je kao takav, duh sposoban da samostalno se kreće pa čak i utiče na život onih koji su ostali poslije njega bilo da se radi o njegovoj porodici ili općenito živim ljudima. Oni koji ostaju poslije umrle osobe nakon što njena duša postane duh, dužni su, prema animističkoj teoriji, brinuti se o tom duhu nastojeći pridobiti ga kao zaštitnika prinošenjem raznih vrsta žrtava u njegovu čast a nikako izazvati njegov bijes jer bi se njegov bijes mogao negativno odraziti na život onih koji su ostali poslije njega. Sarajevo, 16.11.2014 MEMIĆ AMINA 4