Marko Polo

U književnoj kritici i teoriji, a sada zasigurno i kod publike,
postoji jasna predodžba o autorskoj poetici Jasne Horvat.
Značajke su te poetike: povezivanje književnosti i znanosti,
ljubav prema matematici i magiji brojeva i postmodernističke
strategije intertekstualnosti, citatnosti i intermedijalnosti,
ali, za razliku od postmodernističke površnosti, i zanimanje
za velike teme pisma, povijesti, kulture, baštine, identiteta.
Tajna je autorske poetike Jasne Horvat – konceptualnost.
U središtu svih Jasninih knjiga uvijek se nalazi kakav jednostavan,
velik koncept, ideja koju autorica po strogim unaprijed
zamišljenim pravilima razlistava složenim matematičkim
načelima, narativnim i intertekstualnim tehnikama. Tako
njezin prvi roman Az (2009.), nagrađen prestižnom nagradom
HAZU, počiva na ideji o glagoljici kao temelju hrvatskoga kulturnog
identiteta. U njegovu je središtu nacionalni identitet
provučen kroz lingvistiku, kulturnu povijest i dvije magije –
magiju slova i brojeva. Drugi u nizu romana Bizarij (2009.)
lingvistička je igračka o veznicima s čvrstom povijesnom
potkom o ljudima koji su svojim sudbinama vezani uz Osijek,
ispričana u petnaest priča o zavisnim i nezavisnim vezama
autentičnih ljudi i događaja. Sljedeći roman Auron (2011.)
posvećen je kodu ljepote utjelovljenu u zlatnome rezu, magičnome
Fibonaccijevu nizu. Autoričina sklonost matematici
tu se spaja s teorijom i poviješću umjetnosti, pa se Auron čita
na dva načina: kao fabula o mističnoj sudbini kupole šibenske
katedrale i kao niz citata iz povijesti kulture o tajnama ljepote na marginama knjige, koja tako i sama postaje konceptualni
estetski predmet: utjelovljenje ideje ljepote, ikonički znak svoje
vlastite teme. U Vilikonu (2012 .) autorica odlazi u daleku
Kinu, do svojih sugovornika Marka Pola i Kublaj-kana. U središtu
je romana ideja o magičnome kvadratu broja 12, raspoređena
u tri reda po tri polja, prošarana leksikonom o mitskim
ženama vilama na znanstvenoj podlozi folkloristike, slavenske
mitologije i autoričina izmaštanoga vilinskog croaticuma. Po
vremenu zamišljanja prvi, strukturno i fabularno najrazgranatiji
roman Alikvot (2014.) autorica je svjesno uklopila u svoju
prepoznatljivu poetiku kao njezinu ovjeru i mogućnost beskrajnoga
širenja povijesnih i kulturoloških interesa. Roman
je građen na ideji o dijeljenju bez ostatka u matematici i simboličnome
dijeljenju sebe drugima bez ostatka, strukturiran
je u deset poglavlja koja sadržavaju magične umnoške neparnih
i parnih brojeva i nudi više mogućnosti epiloga. Na kraju
romana autorica se igra metatekstualnošću i dodaje manifest
vlastite „aksiomatske književnosti“ koja može komunicirati
na više semiotičkih razina (indeksnoj, simboličnoj i ikoničkoj)
te objediniti „zabavnost i korisnost“.

Novi se pomak u opusu Jasne Horvat dogodio u knjizi Vilijun
(2016.). Riječ je o mnogostrukome romanu-igrački. To je s
jedne strane svjesna, planski organizirana i tematski preosmišljena
permutacija romana Vilikon. S druge strane to je „pametna
knjiga“ (autoričin samoopisni termin) koja se simbolično i
stvarno povezuje s novim tehnologijama, mobitelima i svijetom
interneta. U prvome, tekstualnom sloju romana autorica
se igra vlastitim romanom Vilikon i njegovom prekonceptualizacijom.
U drugome, paratekstualnom sloju (QR-kodovima
razasutim u romanu) ona nudi mogućnosti čitatelju za beskrajne
igre i tako stvara interaktivni hipertekst – knjigu-igračku.