Rimska mitologija

Romul i Rem, Luperkal, otac Tibar i Palatin na refelju s jednog pijedestala iz vremena cara Trajana (98‒117. n.e.).

Rimska mitologija naziv je za skupinu tradicionalnih priča o osnutku grada Rima i njegovih najstarijih religijskih ustanova, kako su te priče prikazane u rimskoj književnosti i likovnoj umjetnosti. Rimljani su uglavnom vjerovali da njihova predanja govore o povijesnim činjecama, čak i kad su bila ispunjena čudesnim i natprirodnim elementima. Te se priče vrlo često tiču politike, patriotizma, moralnih osjećanja, odnosno, općenito govoreći, povezanosti osobnog integriteta pojedinca s njegovom odgovornošću prema zajednici i rimskoj državi, pa jednu od važnijih tema čini heroizam. Kad rimska predanja govore o osnutku kakvih religijskih običaja, uglavnom se više bave ritualom, proricanjem i vjerskim ustanovama nego teologijom ili kozmogonijom.

Proučavanje rimske religije i mitologije otežavaju, prvo, vrlo rani prodor grčke religije na Apeninski poluotok, do kojeg je došlo još u vrijeme protohistorije Rima, a potom i kasnije ugledanje rimskih pjesnika u grčke književne obrasce. Na području teologije Rimljani su dosta rano vlastita božanstva poistovjetili s grčkim bogovima (taj je proces poznat kao interpretatio Graeca), a priče o grčkim božanstvima reinterpretirali su nadjenuvši im rimska imena. Najstariji rimski mitovi i legende povezani su i s etruščanskom mitologijom, no te su veze daleko slabije posvjedočene.

Premda u rimskoj mitologiji nema opsežnih pripovijesti o božanskim bićima, kakvima obiluje grčka književnost, prikaz Romula i Rema kako sisaju vučicu znamenita je kao gotovo bilo koja predstava iz grčke mitologije, s iznimkom trojanskog konja. Budući da je u srednjem vijeku i za vrijeme renesanse rimska književnost na zapadu bila daleko bolje poznata od grčke, interpretacija grčkih mitova koja se mogla naći kod rimskih autora često je imala veći utjecaj od grčkih izvora na književne i likovne prikaze motiva iz antičke mitologije. Osobito su veliki prestiž stekle i bile uzdignute gotovo na razinu kanona one varijante grčkog mita koje je prikazao Ovidije u svojim Pretvorbama tijekom Augustove vladavine.

Izvori

Književni izvori

Elementi izvorne rimske mitologije koji su sačuvani u literarnim izvorima, posebno u djelima pjesnika i povjesničara Augustova doba, toliko je "zaodenuta u ruho grčkog mita" da djeluje kao književna invencija, kao "pseudomitologija". Priče koje se nalaze u samom središtu rimske mitologije ― legende o Enejinom dolasku u Lacij i o osnivanju grada Rima ― prvo su spomenute kod grčkih autora. Već Homer govori o tome da će Eneja produžiti trojansku kraljevsku lozu, Stezihor (oko 550. pne.) možda je u nekoj pjesmi spomenuo Enejin odlazak iz opustošene Troje, a Helanik iz Mitilene (oko 500. pne.) zna i za priču o Odisejevom i Enejinom dolasku u Lacij. Tu liniju slijede Timej iz Tauromenija (oko 356–260. pne.), koji u svojoj Povijesti oduševljeno piše o tome kako Eneja iz razorene Troje umjesto blaga na leđima iznosi svoga oca, Anhiza, i kipove predačkih bogova, te pjesnik Likofron (oko 295. pne.), koji u spjevu Aleksandra već predskazuje buduću veličinu Rima.

Rimljani su ove grčke priče verovatno prihvatili tek u 3. stoljeću pne., kako se zaključuje na temelju fragmenata prvih rimskih pjesnika ― Livija Andronija, Gneja Nevija i Kvinta Enija. Livije Andronik (oko 280–204. pne.) preveo je, zapravo prepjevao, Homerovu Odiseju na latinski i napisao više drama s temama iz trojanskog ciklusa i mita o Perzeju, pri čemu je grčka božanstva često zamjenjivao italskim. Gnej Nevije (oko 270–201. pne.) pisao je drame s tematikom iz rimske povijesti, tzv. pretekste, a u tragediji Romul zamijenio je grčki mit rimskom legendom. U to je vrijeme istaknuti rimski senator Fabije Piktor sastavio, na grčkom jeziku, svoju analističku povijest Rima, gdje je govorio i o legendarnoj prošlosti Rima, koju je vezao za trojanski rat i Eneju. Kvint Enije (239–169. pne.) napisao je spis Euhemer ili sveta povijest (lat. Euhemerus sive sacra historia), gdje je na racionalistički način, po uzoru na Grka Euhemera, tumačio postanak različitih božanstava, koji su nekada, ako nisu samo personifikacije prirodnih sila, zapravo bili moćni i slavni vladari kojima su se ukazivale božanske počasti. S druge strane, brojne Enijeve tragedije, pisane poglavito po uzoru na Euripida, popularizirale su grčke mitove o Ifigeniji, Melanipi, Medeji, Telefu i Tijestu. Legendu o otmici Sabinjanki obradio je u izgubljenoj preteksti Sabinjanke, a cijelu je legendarnu prošlost Rima izložio u svom historijskom spjevu Anali, koji je također većim dijelom izgubljen. Nisu sačuvani ni Postanci (Origines), u kojima je Katon Stariji u razdoblju od skoro dvadeset godina (oko 168–149. pne.) opisivao legende o osnivanju ne samo Rima, nego i mnogih drugih italskih gradova.

Veliki rimski učenjak i polihistor Marko Terencije Varon (116–27. pne.) ustvrdio je da su Rimljani odavno zaboravili svoju tradiciju, pa se o bogovima drevnog rimskog panteona više ništa ne zna. Napisao je obimno djelo Starine (Antiquitates), gdje je, u 41 knjizi, prikupio podatke o svetovnim profanim starinama. Premda je to djelo u potpunosti izgubljeno i ne može se znati kakve su se točno obavijesti tu nalazile, čini se, ipak, da neku izvorno rimsku mitološku građu nije pronašao, jer su se njegovi suvremenici i sljedbenici ― Ciceron, Vergilije, Horacije, Livije i Ovidije ― pri izlaganju legendarnih događaja i dalje služili samo obrascima grčkog mita. S druge strane, o ranoj prisutnosti priče o Eneji među Rimljanima svjedoči jedan fragment koji Varon navodi iz drevne pjesme za koju kaže da se zove Pjesma Prijamova (Carmen Priami), a koja je sastavljena vjerojatno negdje u vrijeme Livija Andronika. U Vergilijevoj su Eneidi filolozi pažljivom analizom uspjeli otkriti tek poneki trag starog rimskog i italskog predanja (bijela krmača, utemeljenje Parentalija, Apolon iz Sorakte), no i oni se više odnose na kult nego na mitologiju, a i protkani su izvanrednom učenošću s elementima raznolikim ― pitagorejskim, orfičkim, platonskim i stoičkim. Tit Livije (59. pne.–17. n.e.) u svom opsežnom djelu Od osnivanja Grada (Ab Urbe condita) idealizira prošlost, a mit racionalizira i podređuje patriotskim osjećanjima i trenutnim političkim prilikama. Ovidije (43. pne.–oko 17. n.e.) u velikoj mitološkoj pjesmi Pretvorbe (Metamorphoses) daje pregled glavnih grčkih mitova o čudesnim transformacijama koje objašnjavaju postanke voda, stijenja, biljaka, životinja, zvijezda itd., a na samom se kraju govori i o nekim rimskim legendama, no samo o onima preuzetim iz ranijih književnih djela. Njegov Praznični kalendar (Fasti) obiluje foklornom građom i objašnjenjima pojedinih rimskih svetkovina, običaja i rituala, no i tu se prije svega otkriva Ovidijevo dubinsko poznavanje grčke mitologije.

Arheološki nalazi

Kako se na temelju dostupnih literarnih izvora ne može zaključiti da su Rimljani imali svoju izvornu mitologiju i da je ona mitologija koja je danas poznata nastala prije 3. stoljeća pne., znanstvenici su nastojali da s pomoću arheoloških podataka i obavijesti o kultu i ritualu rekonstruiraju njezin prvobitni sadržaj i razvojni put; no, tu se prije svega ipak radi tek o manje ili više prihvatljivim pretpostavkama. Primjerice, na to da su se Etruščani, kao i Rimljani, rano zanimali za trojanski ciklus mitova ukazuje jedna amfora iz 6. stoljeća pne., pronađena u Vulciju, na kojoj su prikazani trojanski kralj Prijam, bog Hermes te božice Hera, Atena i Afrodita. Keramika i drugi ostaci materijalne kulture iz 6. i 5. stoljeća pne. pronađeni u Rimu i njegovoj okolici ukrašeni su raznovrsnim slikama grčkih božanstava i mitskih scena poznatih iz grčke književnosti; među njima je i predstava Eneje koji na leđima nosi Anhiza, što ukazuje na to da je Rimljanima ovaj mit bio poznat daleko pre Nevija i Enija.

Priroda rimskog mita

Na ovoj zidnoj slici iz Pompeja predstavljena je Venera koja promatra kako liječnik Japig vida ranu njezinom sinu, Eneji; dječak u suzama njezin je unuk Askanije ili Jul, legendarni predak Julija Cezara i julijevsko-klaudijevske dinastije.

Zbog snažnih utjecaja grčke i etruščanske civilizacije, počev već od 8. stoljeća pne., pokušalo se rimsku religiju izvesti neposredno iz prastare indoeuropske mitologije, no oprezniji ispitivači samo lare, mane, penate, Vestu i Jupitera uključuju u indoeuropsko nasljeđe rimske mitologije; njima se brzo priključuju drevna italska božanstva, prije svega Majka Zemlja, velika mediteranska božica, i Saturn, koji je kasnije preinačen u kralja Aborigina, koji je vladao zemljom tijekom zlatnog doba. Budući da je u rimskoj religiji ritual zauzimao ono središnje mjesto koje je kod Grka pripadalo mitu, neki istraživači dovode u sumnju i samo postojanje domaće rimske mitologije. To je gledište produkt romantizma i filoloških proučavanja iz 19. stoljeća, koja su grčku civilizaciju ocjenjivali kao "autentično kreativniju". Ipak, počev od renesanse pa sve do 18. stoljeća rimski su mitovi predstavljali plodan izvor inspiracije, naročito za europsko slikarstvo. Rimsko predanje obiluje povijesnim mitovima, odnosno legendama, koje objašnjavaju osnutak i uspon grada Rima. Ove se pripovijesti usredotočuju na ljude kao glavne djelatnike, uz tek povremenu intervenciju bogova, ali i uz sveprisutan osjećaj božanski određene sudbine. U najstarijem rimskom razdoblju povijest i mit međusobno se prožimlju i nadopunjuju. Kako zamjećuje T. P. Wiseman:

Rimske su priče još uvijek važne, kao što su bile važne Danteu 1300. godine, Shakespeareu 1600. godine i osnivačima Sjedinjenih Država 1776. godine. Može li velesila ipak biti republika? Kako se jedna blagonaklona vlast pretvara u opaku tiraniju?

Rimsku mitologiju konstruiraju prije svega okolnosti pod kojima se razvijala rimska država, pa se i u rimskoj religiji i mitologiji mogu uočiti tri temeljne razvojne faze u povijesti Rima: Rim kao selo, Rim kao grad, Rim kao svjetska metropola. Najstarijom rimskom religijom gospodare sile koje vladaju poljima, koje pune žitnice ili štite posjede, a cjelopkupni je kult vezan za život zemljoradnika i pastira; tome treba dodati veliki broj božanskih sila, tzv. indigeta (tj. "onih koji djeluju iznutra"), npr. Limentinus (bog praga), Levana (koja diže dijete sa zemlje), Fabulinus (koja uči dijete govoriti), Robigo (koja čuva žito od bolesti), Febris (božica groznice), a čak je i deus Rediculus, koji je odvratio Hanibala od napada na Rim, dobio u gradu svoj hram. No, tako velik broj bogova ne znači i razvijenu teologiju i mitologiju: sva su ta božanstva lišena individualnih crta i među njima nema genealoških veza, pa se zapravo radi o nekoj vrsti "demonskih bića".

Mitovi o osnutku Rima

Vergilijeva Eneida i prve knjige Livijeve povijesti najbolji su sačuvani izvori za mitove o osnutku Rima. Građa preuzeta iz grčke herojske legende dosta je davno presađena na italsko tlo, gdje je Eneja, pripadnik trojanske kraljevske obitelji, postao suprug Lavinije, kćerke kralja Latina, eponimnog pretka Latina te, putem duge loze kraljeva Albe Longe, predak Romula i Rema. Samim tim, Rimljani su Trojance počeli smatrati svojim mitskim precima. Mitovi o osnutku, kako Rima tako i drugih gradova, ukazuju na to da vremenski horizont rimskoj mitologiji nije davao postanak bogova ili svijeta, nego upravo "rođenje" zavičajnog grada, a osnutak grada ostala je prevlađujuća tema u javnim deklamacijama još u doba Carstva.

Drugi mitovi

Mucije Scevola pred Larsom Porsenom, Matthias Stom, 1640-te godine, Art Gallery of New South Wales.

Rimski mitovi najčešće imaju izražene političke ili etičke tendencije, odnosno objašnjavaju postanak rimskih državnih ustanova sukladno božanskom zakonu, izraženom kroz rimsku religiju, i sukladno ponašanju pojedinca, koje ili poštuje moralne standarde, tj. predačke običaje (mos maiorum) ili ih, pak, krši. Među najvažnijim mitovima iz drevne rimske i italske povijesti nalaze se ovi:

• Otmica Sabinjanki, koji objašnjava važnost Sabinjana u formiranju rimske kulture te uspon Rima kroz sukobe i savezništva.
• Numa Pompilije, drugi rimski kralj, podrijetlom Sabinjanin, oženio se nimfom Egerijom i utemeljio mnoge pravne i vjerske ustanove u Rimu.
• Servije Tulije, šesti rimski kralj, bio je misterioznog podrijetla, koje je zato bilo podložno mitologiziranju, a govorilo se i da je vodio ljubav s božicom Forzunom.
• Tarpejska stijena i njezina uloga u smaknuću izdajnika.
• Lukrecija, koja je svojim samopožrtvovanjem prouzročila pad monarhije u Rimu i dovela do uspostavljanja republike.
• Horacije na mostu, priča koja govori o važnosti osobne hrabrosti.
• Mucije Scevola stavio je svoju desnu ruku i vatru da bi dokazao odanost rimskoj državi.
• Cekul je bio legendarni osnivač Preneste, i to jedini mit iz drevnog Lacija koji je u cjelini sačuvan.
• Marko Manlije i guske, priča o božanskoj intervenciji u vrijeme galske opsade Rima.
• Priče u vezi sa svetkovinama Nonae Caprotinae i Poplifugia.
• Koriolan, priča o politici i etičnosti.
• Etruščanski grad Korit kao "kolijevka" trojanske i italske civilizacije.
• Dolazak božice Kibele u Rim.

Religija i mit

U rimskoj mitologiji gotovo da i nema priča o bogovima; božanstva su jedino predodredila blistavu budućnost Rima, u čijoj će najstarijoj povijesti presudnu ulogu imati plemeniti junaci, borci svoje domovine, utemeljitelji gradova ili važnih državnih, društvenih i vjerskih ustanova. Drugi važan faktor u definiranju rimske mitologije jest njezina snažna povezanost s religijskim obredima i kultom. Premda se rimska religija nije temeljila na svetim spisima i njihovom tumačenju, ipak su spisi rimskih svećenika pripadali najstarijoj rimskoj prozi. Knjige (libri) i komentari (commentarii) kolegija pontifika i augura sadržavali su vjersje procedure, molitve, presude i mišljenja s područja religije. Nešto od ovog materijala bilo je dostupno rimskom senatu za konzultaciju, no ti su spisi uglavnom držani za occultum genus litterarum, tj. za tajanstvenu literaturu kojoj su, u načelu, samo svećenici imali pristup. Proročanstva koja se tičku svjetske povijesti i sudbine Rima pojavljuju se iznenada u kritičkim trenucima povijesti, najlešće otkrivena u maglovitim sibilskim knjigama, koje je, prema legendi, u 6. stoljeću otkupio Tarkvinije Oholi od kumejske sibile. Neki aspekti arhajske rimske religije vjerojatno su bili sačuvani u izgubljenim teološkim djelima Varonovim, o čemu svjedoče pisci iz klasičnog i kršćanskog razdoblja.

Stara i nova božanstva

Kapitolska trijada.

Na čelu najstarijeg rimskog panteona nalazila se tzv. arhajska trijada, sastavljena od Jupitera, Marsa i Kvirina, čiji su flamini bili najviši po rangu, te Janus i Vesta. Prema predanju, utemeljitelj religije u Rimu bio je Numa Pompilije, drugi rimski kralj, podrijetlom Sabinjanin, za koga se vjerovalo da je za suprugu i savjetnicu imao Egeriju, rimsku božicu ili nimfu vodenih izvora i proricanja. Kapitolska trijada, koja je u Rim uvedena pod etruščanskim utjecajem, a koju su činili Jupiter, Junona i Minerva, kasnije se našla u središtu državne religije zamijenivši arhajsku trijadu ― i predstavlja naobičan primjer u okviru indoeuropske religije da je vrhovna trijada sastavljena od dva ženska božanstva i tek jednog muškog. U Kapitolskom hramu tom je prilikom postavljena kultna statua Jupiterova, koju je izradio etruščanski umjetnik Vulka, i to je prvi put da su rimski građani vidjeli neki božanski kip. Na Aventinu je utemeljen kult Dijane, no najpoznatija rimska manifestacija ove božice možda je bila Dijana Nemorejska (Diana Nemorensis), sudeći po pažnji koju je njezinom kultu posvetio James George Frazer u svojoj Zlatnoj grani. Početkom 5. stoljeća, po nalogu sibilskih knjiga, na Aventinu je podignut hram Cereri, Liberu i Liberi, zapravo grčkoj trijadi ― Demetri, Dionizu i Perzefoni (Kori). Otprilike u isto vrijeme uveden je i kult grčkog boga Hermesa, koji je, pod latinskim imenom Merkurije, u Rimu štovan kao bog trgovine (merx = "roba"). Apolonu je 431. pne. podignut hram kao bogu iscjelitelju. Godine 296. pne. postavljen je brončani kip vučice s Romulom i Remom pokraj Ruminalske smokve (ficus Ruminalis), 295. pne. počela je izgradnja Venerinog hrama kod Velikog cirka, a 293. pne., po nalogu sibilskih knjiga, uveden je u Rim kult epidaurskog boga Asklepija, koji se u Rimu štovao kao Eskulap. Kad je, tijekom drugog punskog rata, Rimu zaprijetila opasnost od Hanibala, uspostavljene su nove ceremonije i rituali da se umilostive bogovi i time umiri uzbuđeni puk, a naročiti je značaj imao lektisternij održan u čast dvanaest božanstava, grupiranih u šest parova: Jupiter i Junona, Neptun i Minerva, Mars i Venera, Apolon i Dijana, Vulkan i Vesta, Merkurije i Cerera; time je prihvaćen grčki olimpski panteon i izbrsana razlika između domaćih i tuđinskih božanstava, a gotovo sva starorimska božanstva kojima se nije moglo nađi grčkog pandana bila su otada potisnuta u zaborav ili stavljena u drugi plan.

Bogovi su odražavali posebne praktične potrebe svakodnevnog života i u njihovu su čast priređivani strogo proposani rituali i žtvovanja. U drevna rimska božanstva spadalo je mnoštvo "specijaliziranih" bogova, koji su se prizivali u točno određenim trenucima. Fragmenti starih obreda koji su priređivani uz, primjerice, žetvu ili sjetvu otkrivaju da je u svakoj fazi te aktivnosti prizivano drugo božanstvo, čije je ime najčešće bilo izvedeno iz naziva određene aktivnosti. Titularna božanstva, tj. božanstva pod čijom se zaštitom nalazi neka usko određena sfera života, bila su osobito važna u starom Rimu. Tako je Janus "zadužen" za ulaze i vrata, Vesta za ognjište, Lari su čuvali polja i kuću, Pales se starao o stoci i pašnjacima, Saturn za sjetvu, Cerera za uzgoj pšenice, Pompona za uzgoj voća, a Kons i Opa za žetvu. Čak je i veličanstveni Jupiter, vladar bogova, štovan i zbog pomoći koju slanjem kiše pruža poljima i vinogradima; no, u svojoj složenoj osobnosti, ovaj bog svojim munjama upravlja cjelokupnom čovjekovom djelatnošću i, kao vladar široke sfere života, smatran je zaštitnikom rimskog naroda u ratovima van granica njihove zemlje. U stato su vrijeme istaknuti bogovi bili i Mars i Kvirin, koji su se često međustobno poistovjećivali; Mars je bio bog rata i štovan je u ožujku i listopadu; s njim se kasnije stopio Kvirin, možda izvorno sabinsko božanstvo, koje se povremeno poistovjećuje i s Romulom.

Indigeti

Georg Wissova, filolog koji je djelovao u 19. stoljeću, iznio je tezu da su se kod Rimljana razlikovale dvije vrste božanstava: di indigetes i di novensides ili novensiles: "indigeti" su bili prastari, izvorni bogovi rimske države, na čija imena i prirodu ukazuju naslovi najstarijih svećeničkih položaja i točno utvrđene svetkovine u kalendaru, u kojem je ukupno trideset takvih bogova bilo slavljeno posebnim svetkovinama; novensides bi, pak, bili kasnije primljeni bogovi, čiji su kultovi uvedeni u Rim tijekom historijskog razdoblja, u neko vrijeme koje je obično bilo točno zabilježeno i do čega je došlo kao odgovor na neku specifičnu kriznu situaciju ili potrebu koja se ukazala. Međutim, Arnaldo Momigliano i drugi znanstvenici smatraju da takva razlika nije postojala. Tijekom drugog punskog rata sva razlika između ove dvije "klase" bogova, ako je i postojala, izblijedila je, a Rimljani su prigrlili raznovrsna božanstva iz drugih naroda kao znak svoje snage i univerzalne božanske naklonosti.

Mitra na rimskoj zidnoj slici.

Tuđinska božanstva

Rimljani su osvajajući okolni teritorij u svoj panteon uvrštavali i lokalna božanstva susjednih naroda. Obično su lokalnim bogovima zauzete oblasti ukazivali iste počasti koje su ukazivali i svojim starim božanstvima. Pored Kastora i Poluka, iz osvojenih italskih oblasti prešli su u Rim, kako se čini, i Dijana, Minerva, Herkul, Venera te manja božanstva, od kojih su neka bila italskog podrijetla, a druga su potjecala iz grčkih polisa u Velikoj Grčkoj. Godine 203. pne., stoljećima prije no što je Frigija formalno pripojena rimskoj državi, jedan fetiš koji je predstavljao utjevovljenje božice Kibele presenen je iz frigijskoga grada Pesinunta i uz veleljepnu ceremoniju dočekan u Rimu, gdje su čast ove božice utemeljene Megalske igre. Nešto o njenom razuzdanom kultu može se doznati iz Lukrecijevih i Katulovih stihova.

Ponekad su božanstva neprijateljske države bile formalno "pozvana", putem rituala poznatog kao evocatio da prijeđu u svoje novo svetilište u Rimu. Stranci (peregrini) i bivši robovi (libertini) nastavljali su u Rimu prakticirati vlastite vjerske običaje. Na taj se način u Rimu počeo štovati Mitra, čija je popularnost u okviru rimske vojske proširila njegov kult širom Carstva. Sva su rimska božanstva u konačnici bila poistovjećena s odgovarajućim grčkim božanstvima, koje je karakterizirao daleko viši stupanj antropomorfizma i čiji su atributi i mitovi također bili preuzeti.

Literatura

• Altheim, Franz (1938). A History of Roman Religion. London. 
• Beard, Mary; North, John A.; Price, Simon R. F. (1998), Religions of Rome: A History, 1, Cambridge University Press 
• Bonfante, Larissa (1986), Etruscan Life and Afterlife: A Handbook of Etruscan Studies, Wayne State University Press 
• Bremmer, J. N.; Horsfall, N. M. (1987). Roman Myth and Mythography. University of London Institute of Classical Studies. 
• Bremmer, J. N. (2003), „Mythology”, Simon Hornblower & Andrew Spawforth (eds.), Oxford Classical Dictionary (3. rev. izd.), Oxford, ISBN 9780198661726 
• Brink, C. O. (1982), Horace on Poetry. Epistles Book II: The Letters to Augustus and Florus, Cambridge University Press 
• Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
• Bulloch, A.W. (2003), „Hellenistic Poetry”, The Cambridge History of Classical Literature, Greek Literature, Cambridge University Press, pp. 541–621 
• Fowler, William Warde (1922). The Religious Experience of the Roman People. London. 
• Grandazzi, Alexandre (1997). The Foundation of Rome: Myth and History. Cornell University Press. 
• Hadas, Moses (1952). A History of Latin Literature. Columbia University Press. 
• Linderski, Jerzy (1985). „The libri reconditi”. Harvard Studies in Classical Philology 89: 207–234. 
• Momigliano, Arnaldo (1994). „From Bachofen to Cumont”. Studies on Modern Scholarship. University of California Press. 
• Musić, August (1910). Nacrt grčkih i rimskih starina. Zagreb: Kralj. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada. 
• North, John (2000). Roman Religion. Cambridge University Press. ISBN 9780199224333. 
• Segal, Charles (2003), „Archaic Choral Lyric”, The Cambridge History of Classical Literature, Greek Literature, Cambridge University Press, pp. 165–201 
• Wacher, J. S. (1987). The Roman World. Routledge. 
• Walbank, F. W. (1962). „Polemic in Polybius”. The Journal of Roman Studies 42. 
• Wiseman, Timothy Peter (1995), Remus: A Roman Myth, Cambridge University Press, ISBN 9780521483667 
• Wiseman, Timothy Peter (2004), The Myths of Rome, University of Exeter Press 
• Wissowa, Georg (1892), De dis Romanorum indigetibus et novensidibus disputatio 

Vanjske veze

• Wikimedia Commons ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Rimska mitologija