Etika i vrijednosti u socijalnom radu

Kristina Urbanc Pravni fakultet Studijski centar socijalnog rada ETIKA I VRIJEDNOSTI U SOCIJALNOM RADU Stručni članak UDK 364.46:172 SAŽETAK Kontroverzni stavovi društva, etika socijalnog rada i priroda prakse često pridonose pritisku i osjećaju krivnje nakon donošenja relevantnih odluka koje imaju dalekosežnih posljedica za klijentov život. Stoga je u radu posebna pažnja posvećena kontradiktornostima pojedinih uloga koje objedinjuje posao socijalnog radnika, te područjima u okviru kojih se mogu pojavljivati etičke dileme. Autor upozorava na važnost uočavanja razlika između etičkih dilema i primjera loše obavljene prakse socijalnog rada kao i na razloge uslijed kojih može doći do prikrivanja tih razlika. Poznavanje vlastitog i profesionalnog sustava vrijednosti, kontinuiran rad na sebi, poznavanje zakonskih propisa i promjena, te općenito permanentna edukacija omogućit će socijalnim radnicima da osvijeste postojeće dileme, stvore vlastiti stav u specifičnoj situaciji, te da s više samopouzdanja zajedno s klijentom pristupe rješavanju problema. Ključne riječi: profesionalna etika, vrijednosti u socijalnom radu, etičke dileme UVOD Iako se etička pravila pojedinih pomažućih profesija međusobno razlikuju, zajedničko im je da se temelje na sasvim određenim vrijednostima. Pritom se termin vrijednosti odnosi na niz osnovnih moralno-etičkih principa koji omogućavaju odgovorno i djelotvorno zadovoljavanje potreba pojedinaca uz očuvanje psihičkog i fizičkog integriteta i pomagača i klijenata. U ovom kontekstu pod etikom ćemo podrazumijevati norme profesionalnog ponašanja kojima u okviru pomažućih profesija određujemo što predstavlja standarde "loše", a što "dobro" obavljene prakse odnosno, usluga pruženih klijentima. Te norme, odnosno pravila profesionalnog ponašanja, objedinjene su u etičkim kodeksima različitih pomažućih profesija. KONTROVERZNI STAVOVI JAVNOSTI I ETIKA SOCIJALNOG RADA Kontroverzni stavovi javnosti o kompetentnosti i ovlaštenjima socijalnih radnika nerijetko pridonose pritisku i osjećaju krivnje pomagača nakon donošenja relevantnih odluka, naročito na području rada zaštite djece i mladih. Zajednica je često sklona okriviti upravo socijalnog radnika ukoliko se, na primjer, izdvajanje djeteta iz obitelji pokaže nepotrebnim ili ukoliko, zbog neizdvajanja zlostavljanog člana u obitelji, dođe do teških posljedica. Novi zakon o socijalnoj zaštiti pred sve one koji sudjeluju u njegovom provođenju stavljaju se sve veće odgovornosti. Njima su mnoge odluke prepuštene diskrecionoj ocjeni socijalnog radnika, što iziskuje dodatnu pripremljenost i obrazovanost. Naime, promjene na socijalnoj i ekonomskoj razini kroz koje prolazimo odražavaju se na sustavu socijalne zaštite na taj način da socijalna politika postaje sve restriktivnija i rezidualnija, što znači da se mijenja i dosadašnja ravnoteža u podjeli odgovornosti oko toga što je u skrbi za pojedinca dužnost države, odnosno lokalne zajednice, a što je dužnost obitelji. Položaj i uloga socijalnih radnika u sustavu socijalne zaštite često ih stoga dovode u samu srž kontradiktornosti. Mediji koji izvještavaju o, na primjer, slučaju zlostavljanja djeteta rijetko će se fokusirati na dobrobit djeteta, ali će biti vrlo brzi u osuđivanju profesionalnih pomagača koji su u ovom slučaju metafora sistema, države, odnosno javnog sektora. Iako se često nađu na zajedničkom "stupu srama", pripadnike različitih pomagačkih profesija javnost ne gleda kroz istu etičku prizmu. Tako će, na primjer, status liječnika biti nešto povoljniji kad se radi o etičkoj osudi javnosti, budući da se smatra kako liječnik liječi osobe koje nisu imale nikakve kontrole nad svojim oboljenjem ili ozljedom, te su se "našle u nevolji, ne svojom krivnjom". S druge strane, socijalni radnici često rade s ljudima koje društvo smatra "lijenima, devijantnima, nevrijednima pažnje" ili "onima koji zapravo tu pomoć ne zaslužuju". Njihov je posao da "štite" društvo od takvih "besprizornih". Dakle, njihova je uloga da provode socijalnu skrb, ali i socijalnu kontrolu tamo gdje su zatajili obitelj, zajednica ili pojedinac. S tog aspekta, na primjer, roditeljsko zlostavljanje djece ili neki drugi vid obiteljskog nasilja predstavlja prijetnju socijalnoj stabilnosti i ideji o obitelji kao njegujućem i podržavajućem okruženju. Dakle, tako nešto se ne smije događati, a ako se ipak dogodi, za javnost to u većini slučajeva znači da "profesionalni pomagači nisu dobro obavili svoj posao". PODRUČJA NA KOJIMA SE POJAVLJUJU ETIČKE DILEME Iako se područja etičkih dilema mogu po svom sadržaju dijeliti i drugačije s obzirom na različita teorijska polazišta, ovdje ćemo se zadržati na konceptu Sarah Banks (Banks, 1995.), koja smatra da većina etičkih dilema koje se javljaju u praksi socijalnog rada zapravo pokrivaju tri područja: područje individualnih klijentovih prava i dobrobiti, područje općih interesa i dobrobiti, te područje nejednakosti i strukturalne potlačenosti. Odgovornost socijalnih radnika je da uspostave ravnotežu između različitih etičkih principa, prava, interesa i vrijednosti. Navedena područja pokrivaju sljedeće sadržaje: Područje individualnih klijentovih prava i dobrobiti Odnosi se na klijentovo pravo da sam donosi odluke i izbore (odnosno, klijentovo pravo na samoodređenje u smislu “Klijent je gospodar vlastitih problema”). Dakle, klijent ima pravo kontrole nad vlastitim odlukama, odnosno njegov je izbor hoće li prihvatiti ponuđenu pomoć ili neće. Odnosi se na odgovornost pomagača da unaprijedi dobrobit klijenta. Predodžba o dobrobiti koja ide iz svijeta kvalitete pomagača ne mora odgovarati predodžbi koju ima pojedini klijent. Stoga je odgovornost pomagača da detaljno ispita klijentovu “sličicu” dobrobiti, da zajedno s njim utvrdi o kojim je željama riječ i koje nezadovoljene potrebe stoje iza njih. Područje općih interesa i opće dobrobiti Odnosi se na prava i interese drugih uključenih strana (a ne samo klijenta). Odnosi se na odgovornost koju pomagač ima prema ustanovi koja ga zapošljava i društvu općenito. Odnosi se na odgovornost pomagača da unaprijedi i učini dostupnima različite usluge i dobra najvećem mogućem broju korisnika. Područje nejednakosti i strukturalne potlačenosti (opresije) Odgovornost pomagača da odgovori izazovima opresivne politike prema određenim klijentima ili grupama klijenata (npr. nacionalne manjine, različite vjerske zajednice, itd.). Odgovornost pomagača da radi na promjenama politike ustanove i javnosti u smjeru provođenja antidiskriminativne prakse. Iako takva podjela predstavlja pojednostavljenje problema i artificijelnu kategorizaciju, ipak nam daje određeni okvir, polazišnu točku za istraživanje ovog kompleksnog područja, te nam pomaže da u slučaju vlastitih profesionalnih etičkih dilema uočimo i analiziramo problem. Dakle, socijalni radnik odgovoran je vlastitim moralnim principima, klijentovim moralnim principima, principima ustanove koju predstavlja, te principima društva općenito. To nerijetko može za njega biti izvor konflikata i profesionalnog stresa. KONFLIKT POTREBA I VRIJEDNOSTI KAO IZVOR PROFESIONALNOG STRESA Nema jednostavnih odgovora na etičke probleme i dileme u praksi socijalnih radnika. Čak i kad bi takvi "recepti" postojali, to ne bi razriješilo etičke probleme, jer dilema ostaje i nakon donesene odluke i socijalni radnik se pita "Što bi bilo da sam postupio drugačije?". Najčešće ostaje i loš osjećaj, budući da biramo između dvije nepoželjne alternative i odlučujemo koja je od njih "manje nepoželjna". Mnogi teoretičari i praktičari polemiziraju oko toga treba li socijalnog radnika smatrati krivim ukoliko slučaj završi nepovoljno ili čak tragično za klijenta. Prema MacDonald (1990.) socijalnog radnika možemo smatrati krivim ukoliko je propustio slijediti zakonsku proceduru ili neke specifične profesionalne dužnosti vezane uz određeni slučaj, te je došlo do povrede klijenta ili oduzimanja nekog njegovog prava. No, ukoliko je činio najbolje što može i zna, možemo li ga zaista smatrati krivim? Hollis i Howe (1990.) ne slažu se s tim. Oni smatraju da je socijalni radnik odgovoran za nepovoljne posljedice, te da ga s pravom možemo smatrati krivcem ukoliko je "činio najbolje što je znao", ali se to pokazalo nedovoljno dobrim. Ti autori naglašavaju da je takva odgovornost dio profesionalne uloge koja uključuje vrlo visoku razinu moralnog rizika, te je socijalni radnici trebaju prihvatiti kao dio svog profesionalnog identiteta. Međutim, znači li to da ćemo uvijek moći kriviti socijalne radnike kad stvari krenu po zlu za klijenta? Odgovor na to pitanje, prema Banks (1995.), ovisi o tome želimo li ili ne želimo prihvatiti da posljedicu odluke socijalnog radnika određuje priroda intervencije koja će biti poduzeta. Na primjer, ukoliko dijete čiji je integritet ugrožen u vlastitoj obitelji tijekom svog razvoja ostvari određene pozitivne socijalizacijske ishode (npr. završi školovanje), tada se odluka socijalnog radnika može smatrati moralno ispravnom; ukoliko pozitivni ishodi izostanu, odluku možemo smatrati moralno pogrešnom. Nagel (1976., prema Banks, 1995.) to naziva "odlučivanjem u neizvjesnosti", pri čemu se opći moralni sud može mijenjati od pozitivnog do negativnog ovisno o ishodu odluke. U praksi, međutim, znamo da se radi o kompleksnim situacijama, u kojima socijalni radnici nastoje zadovoljiti mnoge sukobljene potrebe, ovisno o različitim ulogama koje preuzimaju. Tako, na primjer, znamo da su sredstva kojima raspolaže socijalni radnik u svrhu materijalnih davanja klijentu vrlo ograničena, što znači da socijalni radnik često nije u mogućnosti pružiti onu uslugu ili kvalitetu koja bi zadovoljila potrebu klijenta. Na primjer, osobe s tjelesnom invalidnošću imaju pravo na promjenu invalidskih kolica i odgovarajućih ortopedskih pomagala mnogo rjeđe nego što su njihove stvarne potrebe, tako da se često događa da se klijenti ne mogu kretati zbog starosti, dotrajalosti i neodgovarajućeg oblika tih pomagala. Pritom će, vrlo vjerojatno, biti nezadovoljene i potrebe socijalnog radnika za kompetentnošću, a možda i za razumijevanjem, odnosno prihvaćenošću od strane klijenta. Nadalje, odluke o, na primjer, izdvajanju djeteta iz rizične obiteljske situacije donose se timski, pri čemu je odgovornost podijeljena i ne bi trebala biti stvar pojedinca. I konačno, procjena rizika u pomažućim profesijama nije precizna, znanstveno potkrijepljena i jednoznačno određena. Tako, na primjer, socijalni radnik na temelju svih dobivenih informacija može procijeniti da je rizik djetetova ostanka u obitelji malen. Procjenjujući ispravnost odluke, nakon nepovoljnog ishoda možemo zaključiti da je odluka doista bila tehnički ispravna. No, tehnički ispravna odluka ne znači da socijalni radnik neće mučiti sebe razmišljanjima kao što su "Što bi bilo da sam... Da sam samo stigao koji časak ranije...Da sam barem reagirao brže..." Holis i Howe (1990.) povezuju socijalnog radnika koji donosi odluku s vozačem automobila koji zna da su mu kočnice neispravne. Ukoliko takav vozač pregazi dijete, možemo ga s pravom okriviti. Preuzeti posao socijalnog radnika prema tim autorima znači preuzeti odgovornost za vožnju neispravnog automobila, što znači i moralnu krivnju ako dođe do nezgode. No, prema Banks (1995.) ta metafora ne odražava kompleksnost situacije donošenja odluka u pomažućim profesijama iz nekoliko razloga. Kao prvo, u kontekstu iste metafore Banks smatra da posao pomagača nije da "servisira" automobil i održava kočnice ispravnima. Nadalje, Banks smatra da u "vožnji" ne sudjeluje samo pomagač, već postoje i drugi "sudionici u prometu koji mijenjaju brzine i smjer kretanja". Pomagač možda može uočiti da su "kočnice automobila neispravne", ali u očima javnosti, zajednice, društva, one mogu biti ispravne, te država možda neće željeti izdvojiti sredstva za njihov popravak. Preuzme li socijalni radnik u slučaju nepovoljnih ishoda svu odgovornost "neispravnih kočnica" na sebe, pristao je na ulogu žrtvenog janjeta i uskoro se može naći u žarištu medijskih napada, pribijen na "javni stup srama.". Osim ugroženog osobnog i profesionalnog integriteta koji taj izbor može donijeti pojedincu, postoji i opasnost da takav potez utječe i na razvoj defenzivne profesionalne prakse. Donošenje odluka u socijalnom radu temelji se u mnogočemu na kontradiktornim vrijednostima kao na primjer: briga o klijentu s jedne strane i kontrola nad njegovim "devijantnim" ponašanjima koja se ne uklapaju u društvene norme s druge strane, zaštita individualnih prava klijenata nasuprot promoviranju opće dobrobiti ili pak potreba za restrikcijom ionako ograničenih sredstava za pomoć klijentima nasuprot potrebi za odgovarajućom materijalnom pomoći egzistencijalno ugroženim klijentima. To je nerijetko značajan izvor stresa za socijalne radnike, budući da preuzimaju odgovornost za nepovoljne posljedice birajući između dviju podjednako nepoželjnih alternativa koje se tiču dobrobiti klijenta. Odgovor je u profesionalnoj kompetentnosti i vlastitoj savjesti pojedinca (Urbanc, 2000.). Stoga je važno da socijalni radnici razumiju sadržaj svojih uloga i ograničenja koja im nameće društvo s obzirom na obavljanje tih uloga kako bi izbjegli narušavanje svog profesionalnog, ali i osobnog integriteta. VRIJEDNOSTI U SOCIJALNOM RADU Vrijednosti predstavljaju niz načela koja nam pomažu da kreiramo i očuvamo što kvalitetniji odnos s klijentom (Banks, 1995.). Prema nekim drugim autorima vrijednosti predstavljaju "...nešto poželjno, misli ili osjećaje koje osobe imaju prema drugima i prema načinu na koji se odnose prema njima ili vrijednosti mogu biti neki pozitivni, poželjni ishodi ili načini odnosa prema drugima (Levy, 1993.) Vrijednosti nisu "vlasništvo" pojedine profesije, već postoje u kulturi, no mogu postati jedinstvene prema načinu na koji ih primjenjuje neka grupa ljudi, odnosno profesionalaca. Dvije osnovne vrijednosti koje označavaju praksu socijalnog rada su (1) vjerovanje u jedinstvenost svakog pojedinca i poštivanje njegove individualnosti, te (2) vjerovanje u klijentovo pravo na samoodređenje. Vjerovanje u jedinstvenost svakog pojedinca i poštivanje njegovog dostojanstva možemo operacionalizirati na nekoliko načina: odnoseći se prema klijentu kao prema pojedincu, izbjegavajući klasifikacije ohrabrujući klijenta da sudjeluje u procesu rješavanja problema otkrivajući i koristeći klijentove potencijale očekujući od klijenata i od sebe potencijale za rješenje problema njegujući klijentovo dostojanstvo kroz vlastitu komunikaciju. Maluccio, (1979.) izvještava da postoji vrlo različita percepcija ishoda procesa rješavanja problema između socijalnih radnika i njihovih klijenata. Dok socijalni radnici percipiraju klijente kao "reaktivne organizme" ograničenih potencijala, čiji se problemi neprestano nastavljaju, klijenti vide sami sebe kao autonomne, kompetentne osobe čija sposobnost funkcioniranja raste kroz proces rješavanja problema i savjetovanja. Isti autor zaključuje da u praksi socijalnog rada postoji potreba prebaciti težište s problema i patologije na klijentove potencijale, "zdrave stupove identiteta", (što gotovo nitko ne naglašava pišući klijentovu anamnezu). Ukoliko dođe do te promjene, socijalni radnici će moći promijeniti svoju percepciju klijenata i vidjeti ga kao nekoga tko je, uz određenu podršku i pomoć, sposoban preuzeti kontrolu nad svojim životom.. To ne znači i negiranje problema koji postoji u klijentovom životu (i mi sami drugačije reagiramo kad netko govori o našim potencijalima koje možemo iskoristiti prilikom rješavanje nekog problema nego kad spominje naše slabosti). Vjerovanje u klijentovo pravo na samoodređenje temelji se na vjerovanju da pojedinac ima pravo samostalno donositi odluke. Pretpostavka je da će većina ljudi veći dio vremena donositi odgovorne odluke, odnosno odluke koje su konzistentne s dobrobiti zajednice. Osnovna kontradiktornost socijalnog rada sastoji se u ulozi "onoga tko zastupa klijenta" i "onoga tko utjelovljuje i zastupa interese ustanove, agencije odnosno društva". Obje uloge sadržane su u profesiji socijalnog radnika. Prilikom operacionalizacije te vrijednosti u praksu socijalnog rada dobro je imati na umu sljedeće: Samoodređenje klijenta znači i spremnost na traženje alternativnih rješenja (a ne onih koje socijalni radnik smatra idealnim u tom slučaju). Kao socijalni radnici odgovorni smo za poticanje klijentove sposobnosti odlučivanja (socijalni radnici nisu stručnjaci za odlučivanje "što je najbolje za klijenta", ali mogu postati eksperti u ohrabrivanju klijenta da samostalno donosi svoje odluke). Obaveza socijalnog radnika je da ponudi klijentu i vlastite sugestije na razini alternative koju klijent može i ne mora razmotriti. Pritom je važno voditi računa o vlastitim granicama, odnosno o vlastitom samoodređenju kao i o klijentovom samoodređenju. ODNOS SOCIJALNOG RADNIKA I KLIJENTA Teorijski gledano, uloga socijalnih radnika počiva na vrijednostima koje se odnose na opću dobrobit, socijalnu kontrolu i sposobnosti pojedinca da se "uklopi" u pravila igre zajednice u kojoj živi. S tog aspekta njihova je uloga deterministička i teoretski ne ostavlja puno prostora ideji slobodne volje. S praktičnog aspekta rad socijalnih radnika odvija se na mikrorazini, u odnosu "jedan na jednoga", gdje se socijalni radnik obraća klijentu kao čovjeku, empatizirajući s njegovom patnjom uslijed nedjelotvorno zadovoljenih potreba i gubitka kontrole koji je zbog toga uslijedio u njegovom životu. Na toj razini njihov odnos odvija se prema još nekim dodatnim pravilima koja idu iz osobnog svijeta kvalitete svakog pojedinca. Ukoliko je socijalni radnik dodatno educiran na području terapijskih tehnika, to odnos čini još složenijim, jer tada on u taj odnos unosi i svoje "terapeutske vrijednosti i potrebe". Tako, na primjer, na planu različitih komponenti ponašanja (fizioloških, osjećajućih, mišljenskih i aktivnih) tijekom rada s klijentom kod pomagača/terapeuta može doći do sukoba između tzv. "etike pravde" i "etike brige" (Farley, 1993.). Pritom "etika pravde" predstavlja dominantni način moralnog razmišljanja koje obilježava strukturu moći u društvu i pridonosi marginalizaciji pojedinih grupa s manje moći (kao što su, na primjer, pripadnici etničkih manjina, žene, osobe s dodatnim potrebama). U Tablici 1 prikazane su osnovne razlike između "etike pravde" kao osnove moralnog razmišljanja pomagača koji je, osim što je predstavnik svoje struke, ujedno i predstavnik ustanove za koju radi i kao takav "čuvar društvenog poretka", te "etike njege" koju zastupa terapeut sa svog aspekta njegujuće, podržavajuće osobe, čiji je osnovni cilj dobrobit klijenta. Tablica 1: Etika pravde i etika brige (Farley, 1993.) Etika pravde Etika brige Osnovna vrijednost pravda - poticanje razdvajanja "privatnog" i "profesionalnog" briga - poticanje povezanosti, bliskosti Poziva se na principe odnose Usmjerena je na socijalni ugovor hijerarhijski poredak vrijednosti dužnost osobnu slobodu međusobnu suradnju međusobnu komunikaciju brigu, pažnju, njegu odnose među ljudima ETIČKA DILEMA ILI LOŠA PRAKSA? Profesionalna etika odnosi se na obaveze pojedinca u odnosu s drugima uključujući klijente, druge profesionalce i javnost općenito. Socijalni radnici su, s obzirom na prirodu svog posla, često u poziciji da istovremeno imaju etičkih obaveza prema nekolicini osoba ili ustanova. Etička dilema nastaje kad socijalni radnik nije u mogućnosti istovremeno zadovoljiti obaveze koje ima prema dvjema stranama, a da pritom ne ugrozi neku vrijednost, pravo ili etiku profesije. Često se takva odluka svodi na to da od "dva zla bira manje". Ponekad je, međutim, naprosto riječ o neznanju ili loše obavljenoj praksi, a ne o etičkim dilemama. Tri su moguća razloga koji pridonose tome da primjere loše prakse ponekad zamijenimo etičkim dilemama: Nejasnoća oko toga tko je zapravo klijent (ukoliko intervencija socijalnog radnika započinje na inicijativu nekog drugog, na primjer škole, tada je škola u ulozi klijenta, sve dok s potencijalnim klijentom-pojedincem eksplicitno ne zaključimo inicijalni dogovor prema kojem on postaje naš klijent). Neadekvatna upotreba profesionalnog znanja ili manjak znanja (u proces rješavanja problema socijalni radnik ulaže svoje znanje, a klijent informacije o sebi). Pretjerano naglašavanje povjerljivosti u odnosu između klijenta i socijalnog radnika. Mnogi autori (Banks, 1995.) naglašavaju povjerljivost kao jednu od osnovnih vrijednosti u socijalnom radu. Drugi pak (Compton i Galaway, 1994.) smatraju da koncept povjerljivosti donosi sa sobom neke fundamentalne probleme koje treba osvijestiti prije negoli socijalni radnik obeća klijentu bezuvjetnu povjerljivost). Zakonska obaveza socijalnih radnika da prijave klijentovu namjeru da nekoga ili nešto ugrozi, ili da je to činio u prošlosti, premda je ta informacija dobivena u povjerenju, dovodi do nužnog kršenja obaveze o povjerljivosti (naročito, na primjer, na području rada s HIV pozitivnim klijentima ili u radu socijalnih radnika zaposlenih u policiji). To ne znači da obavezu o povjerljivosti treba odbaciti ili da je se ne treba pridržavati, već da prije davanja bilo kakvog obećanja klijentu treba ozbiljno razmisliti o njenim ograničenjima. Obaveza je socijalnog radnika da izvijesti klijenta o vrsti informacija koje će iz razgovora podijeliti s drugima, uz objašnjenje razloga takvog postupka. Nakon toga klijent može odlučiti želi li neke informacije podijeliti sa socijalnim radnikom. Ponekad povjerljivost izolira socijalnog radnika i klijenta u zatvoreni sistem, onemogućavajući ih da koriste prednosti šireg sustava podrške i deprivirajući ih od zdravih vanjskih utjecaja, ideja, alternativa. Stoga je poželjno povjerljivost koristiti kao izvor sigurnosti koji socijalni radnik može ponuditi klijentu, a ne kao opravdanje za nedjelovanje ili nijekanje klijentove odgovornosti da snosi posljedice svog ponašanja. S tog aspekta o povjerljivosti možemo govoriti ne kao o zadanoj vrijednost, i već kao o jednom od uvjeta rada o kojem je s klijentom moguće pregovarati i dogovarati se. ZAKLJUČAK Socijalni radnik odgovoran je vlastitim moralnim principima, klijentovim moralnim principima, pa i principima ustanove koju predstavlja, što ne olakšava njegove etičke konflikte. Međutim, poznavanje vlastitog i profesionalnog sustava vrijednosti, kontinuiran rad na sebi, poznavanje zakonskih propisa i promjena, te općenito permanentna edukacija omogućit će socijalnim radnicima da osvijeste postojeće dileme, stvore vlastiti stav u specifičnoj situaciji, te da s više samopouzdanja zajedno s klijentom pristupe rješavanju problema. To su ujedno osobne, profesionalne i etičke odgovornosti socijalnih radnika. Literatura: Banks, S. (1995.) Ethics and values in social work. London: BASW. Compton, R. B. i Galaway, B. (1994.) Social work processes. Pacific Grove: Brooks and Cole Publishing Company. Farley, M. (1993.) Feminism and Universal Morality. U: Outka, G., Reeder, J. (ur.); Prospects of common morality. Chichester: Princeton University Press. Hollis, M. i Howe, D. (1990.) Moral risks in the social work role: A response to MacDonald. British Journal of Social Work, 20, 547-552. Levy, C. (1993.) Social work ethics on the line. Binghampton: The Haworth Press. MacDonald, G. (1990.) Allocating blame in social work. British Journal of Social Work, 20, 525-526. Maluccio, A. N. (1979.) Learning from clients: Interpersonal helping as viewed by clients and social workers. New York: Free Press. Urbanc, K. (2000.) Osobna i profesionalna odgovornost socijalnih radnika u promicanju kvalitete života osoba s tjelesnom invalidnošću. II Hrvatski simpozij o cerebralnoj paralizi - Kvaliteta življenja osoba s cerabralnom paralizom, Zbornik radova. Zagreb: Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize, 89-94. Kristina Urbanc Faculty of Law Department of social work ETHICS AND VALUES IN SOCIAL WORK SUMMARY Controversial attitudes of society, social work ethics and the nature of practice often contribute to the pressure and feeling of guilt after having made relevant decisions, which have far-reaching consequences for the client’s life. Therefore this paper gives special attention to the contradictions of individual roles which are combined in the job of a social worker, and to the areas within which ethical dilemmas might arise. The author emphasises the importance of noticing the differences between ethical dilemmas and examples of badly conducted social work practice, as well as the reasons that could lead to cover-up of these differences. Knowledge of their personal and professional system of values, continued work on oneself, knowledge of legal regulations and changes and a permanent education in general will enable social workers to become aware of the existing dilemmas, create their own attitude in a specific situation and approach the problem and its solving with more confidence together with the client. Key words: professional ethics, values in social work, ethical dilemmas 15