pozitivna diskriminacija.docx

UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU ODSJEK SOCIOLOGIJA POZITIVNA DISKRIMINACIJA Predmet: Sociologija organizacije Mentor: prof. dr. Sarina Bakić Student: Memić Amina Br. Indexa. 390/II-SOC Odsjek: Sociologija Sarajevo, decembar, 2018. DISKRIMINACIJA I PREDRASUDE Definicija pojma diskriminacije ima mnogo jedna od obuhvatnijih definicija ovog pojma koja će nam pomoći da razumijemo temu o kojoj govorimo u ovom radu je sljedeća: "Diskriminacija je svaki postupak razlikovanja i nejednakog tretmana osobe ili grupe osoba zbog ličnih osobina koje ih čine različitim od ostalih. Može biti zasnovana na spolu, nacionalnom, vjerskom identitetu, seksualnoj orijentaciji, invaliditetu, političkom uvjerenju, boji kože, imovinskom stanju i sl. Tržište rada je jedna od oblasti u kojoj se diskriminacija najčešće javlja u BiH, i to na osnovu spola, nacionalne pripadnosti, invaliditeta." Diskriminacija je pojam koji se često upotrebljava kada se govori o raznim segmentima života. U savremenim društvima vrlo često i glasno se govori o diskriminaciji kao načinu ophođenja dominantne grupe unutar jednog društva prema pripadnicima manjinskih grupa ili jedne grupe. Iz razloga što se u savremenim društvima govori o diskriminaciji vrlo otvoreno ili su barem u tome nastojanja veća nego prije u historiji civilizacije možemo definirati koja su to ponašanja koja jasno imaju obilježje diskriminirajućeg odnosa prema nekoj skupini ljudi u širem društvu. Diskriminacija može biti sprovođena prema različitim osnovama. Najčešće vrste diskriminacije su na osnovu rase, spola, etničke pripadnosti, spolne orijentacije i niza drugih sklonosti i karakteristika. Ukratko rečeno, osnov za diskriminaciju može biti svaka osobina, sklonost ili karakteristika koja pripadnike neke skupine čini izrazito drugačijom od dominirajuće skupine u društvu pa čak i ustaljenog mišljenja većine i kodeksa ponašanja. Često se dešava da diskriminacija ili neravnopravan odnos prema određenoj skupini ljudi unutar nekog društva bude potpuno prihvaćen način života i mišljenja većine koji se smatra poželjnom kulturološkom karakteristikom i osnovom prihvaćenosti pojedinaca u društvu. Diskriminirajuće ponašanje većine prema nekoj manje brojnoj grupi proističe uglavnom iz predrasuda prema manjinama koje su postale uveliko neodvojivi dio narodne kulture nekih društava. Tako se često sasvim regularno prepričavaju šale na račun nekih manjinskih grupa ili čak kompletnih naroda koje su zasnovane na predrasudama koje se vežu za skupine na čiji se račun zbijaju šale te takve šale bivaju sasvim uredno prihvaćene kao dio kulture i načina zabavljanja širokih masa. Stepen prihvaćenosti predrasuda koje se plasiraju je toliko veliki da predrasude raznih vrsta uopšte ne bivaju shvatane kao oblik uvrede ni sa jedne strane. Ipak koliko god bili tolerantni kada su u pitanju ovakve vrste ponašanja koje su postale neodvojivi dio kulture kako na našim prostorima tako i širom svijeta i prihvatali plasiranje predrasuda kroz šalu kao nešto što bi trebalo posmatrati sa simpatijama ipak trebamo biti svjesni da svaka predrasuda plasirana i kroz šalu utiče na oblikovanje slike o svakom pojedincu u društvu ali i uvjetuje cjelokupni odnos društva uopće prema manjinskim grupama te često upravo pripadnici manjinskih grupa osjete stvarne posljedice i grubu stranu simpatičnih šala čije prepričavanje ima neugodne posljedice kada dođe do ostvarenja osnovnih ljudskih prava članova manjinskih grupa. Temelj predrasuda mogu biti različiti stereotipi odnosno površni sudovi o nekome ili nečemu na osnovu nekih vidljivih karakteristika koje posjeduju određene osobe ili grupe osoba. Stereotipi se veoma lako prihvataju upravo zbog svoje površnosti te nam omogućavaju selektivni pristup ljudima a često predstavljaju mjerilo nečijih sposobnosti ili su često uvjet odnosa prema nekome. S druge strane, predrasuda kako i samo ime kaže je, unaprijed donesen sud ili mišljenje o čemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljno i kritički proučilo, odnosno prije iskustva. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav, zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima o pripadnicima drugih religija, etničkih grupa, nacija i dr., ali i zaziranje od nečega utemeljenog na drugačijim običajima ili navikama. Predrasude mogu biti pozitivne i negativne. Upravo u skladu sa navedenim, a kada su u pitanju razlozi postojanja predrasuda prema nekome ti razlozi su neobjašnjivi i vrlo često osobe koje imaju predrasude prema drugim osobama ne mogu ni same objasniti na čemu temelje svoje mišljenje. Predrasude često nalaze svoje uporište u unutarnjem svijetu onoga ko ih ispoljava odnosno njegovim emocijama ili uobrazilji. Predrasude mogu biti i pozitivne i one nam mogu ponekad biti od pomoći pri uspostavi površne komunikacije sa ljudima prema kojima imamo pozitivne predrasude međutim ipak i u tom slučaju treba imati na umu da se samo radi o predrasudi ili nekoj vrsti očekivanja od druge osobe te da svakako ni pozitivna predrasuda često uopšte nije tačna. POZITIVNA DISKRIMINACIJA Pozitivna diskriminacija je izuzetno zanimljiv fenomen kako zbog paradoksalnog naziva tako i zbog stvarnog značenja koje nosi. Još neki nazivi su i obrnuta ili afirmativna diskriminacija. Nastala je u SAD‐u pod inicijativom američkih predsjednika Kenedija i Džonsona, te predsjednika Niksona. Razvila se tokom 60’tih i 70’tih godina prošlog stoljeća. Ove mjere su usvojene u razvijenim zemljama Evrope, kao i u zemljama regiona. Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini postoji niz akcionih planova kojima se regulira status osoba sa invaliditetom, pripadnika manjinskih skupina na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sam naziv pozitivna diskriminacija već je plodno tlo za mnoga pitanja i nejasnoće. Ipak stvarno značenje ovog pojma podrazumjeva uslovno rečeno, diskriminaciju većinske grupe u korist manjinske grupe pri čemu se nastoji smanjiti stepen diskriminacije društvenih manjina bilo koje vrste. Naravno, princip pozitivne diskriminacije primjenjuje se i u kontekstu otvaranja mogućnosti za zapošljavanje žena te razbijanje predrasuda o ženama kao osobama koje trebaju odgajati djecu i brinuti se isključivo o kući. Možemo reći da je pozitivna diskriminacija samo skup mjera koje je država dužna sprovesti kako bi se formiralo stabilno društvo jednakih mogućnosti za sve bez obzira na različitosti svake vrste. Cilj sprovedbe pozitivne diskriminacije je upravo taj da se pruže jednake mogućnosti svim članovima društva bez obzira na razlike. Diskutabilno je i to da li bi trebala ova vrsta "diskriminacije" biti definisana kao uskraćivanje prava većinskoj grupi u korist manjinske grupe u društvu. Ispravnije bi bilo reći da ovakav vid diskriminacije podrazumjeva smo proširenje prava te činjenje tržišta rada dostupnim i onim kategorijama u društvu koje su bile na bilo koji način obespravljene te bi se i socijalna isključenost nacionalnih, rasnih manjina, invalidnih osoba pa i žena znatno smanjila. S jedne strane ovakav način otvaranja mogućnosti uopšte ne bi trebao biti posmatran ko diskriminacija jer jedna grupa u ovom slučaju većinska grupa unutar društva već ima ostvarena prava koja su sasvim podrazumjevajuća i spadaju u osnovna ljudska prava dok minorizirane grupe odnosno članovi tih grupa smatraju ogromnim uspjehom ostvarenje sasvim uobičajenih ljudskih prava poput prava na rad, školovanje, osiguranje. Svakako da dijeljenje prilika i ustupljenje određenog prava ne znači da onaj ko je već ostvarivao određeno pravo dugo vremena gubi to isto ostvareno pravo. Naprotiv znači samo da se lista konkurenata proširila što uopšte ne bi trebalo biti shvaćeno kao negativna pojava. Svakako da kada se govori o pozitivnoj diskriminaciji onda se neizbježno mora naglasiti i druga strana problema. Pod time se podrazumjevaju i negativne strane ovakve prakse koja idejno nije loša ali se vrlo loše reflektira u stvarnosti. Problem je u tome što u koliko želimo stvoriti stabilno društvo jednakih mogućnosti za sve onda nikakvo privilegovanje pojedinih grupa nema uopšte smisla te je paradoksalno u pogledu polazne ideje stvaranja jednakih mogućnosti za sve. Jednostavno ne mogu i ne smiju postojati barem ne u modernom društvu, grupe "jednakijih" među jednakima. Onda sve težnje ka uspostavi modernog, stabilnog i nekorumpiranog društva su besmislene pa čak i komične. Bitno je naglasiti da prakse koje države sprovode kada je u pitanju pozitivna diskriminacija otvaraju prostor za zloupotrebu različitih vrsta. Naime, jedna od zloupotreba koja se javlja zbog provođenja prakse davanja prednosti pripadnicima nacionalnih manjina pri zapošljavanju dešava se da se osobe koje nisu pripadnici nacionalnih manjina izjasne kao pripadnici manjina i na taj način "prevare" državni sistem a to opet zahvaljujući "rupama" u zakonima o radu i socijalnoj zaštiti kojih ima znatan broj u zakonodavstvu svih zemalja regiona ili prosto zbog neuvezanosti sistema funkcioniranja među institucijama koje su nadležne za vođenje podataka o zapošljavanju i socijalnoj zaštiti građana. Još jedan problem koji je vezan za provođenje pozitivne diskriminacije je i to što su zakoni u zemljama regiona skoro pa nepromjenjivi i ne postoji nikakva mogućnost brze i efikasne izmjene i dopune zakona pa se često dešava da neke promjene u društvu zakon koji je zastario ne prepoznaje kao postojeće što opet narušava prava građana. Uzmimo za primjer postojanje nacionalnih manjina. Naime, ako su u jednoj državi po zakonu prepoznate samo dvije ili tri dominantne grupe nacionalnih manjina a usljed kompliciranosti sprovedbe popisa stanovništva i nerijetko raznih neregularnosti koje prate taj proces nije nigdje registrirana demografska promjena i prisustvo neke druge nacionalne manjine onda to znači da onaj koga zastarjeli teško promjenjivi zakon ne prepoznaje nije obuhvaćen tim zakonom i nizom drugih zakona koji mu garantiraju određena prava te samim time nema nikakvih prava. Gdje je onda jednakost u takvom slučaju? Za kraj bitno bi bilo reći, da je mnogo lakše i jednostavnije ukoliko želimo da društvo u kojem živimo zaista bude demokratsko društvo jednakih prava i mogućnosti za sve u pravom smislu jednostavno prestanemo provoditi mjere poput mjere pozitivne diskriminacije pri čijoj provedbi osnovni kriteriji je apstraktni kriteriji nacionalne pripadnosti te da se tržište rada otvori tako da svaka osoba ima jednake mogućnosti isključivo na osnovu svojih kompetencija, iskustva i vještina. Tržište rada u nekoj državi bi trebalo biti potpuno otvoreno a jedini eliminatorni kriteriji pri izboru radnika znanje, kompetencija i vještina. Također, kada je u pitanju pravo na obrazovanje ako bi svaki građan imao pravo na školovanje po automatizmu onda projekat provedbe pozitivne diskriminacije ne bi ni postojao.