MP 40
| Maschinenpistole 40 | |
|---|---|
 | |
| Upotreba | |
| U službi | 1939 - danas |
| Korisnici |  Nacistička Njemačka |
| Ratovi | Drugi svjetski rat, Korejski rat, Rat u Vijetnamu, Rat u SFRJ |
| Proizvodnja | |
| Proizvođač | Erma Werke |
| Broj proizvedenih primjeraka | 1 milion |
| Varijante | MP 36, MP 38, MP 40, MP 40/1, MP 41 |
| Opis oružja | |
| Težina | 4 kg |
| Dužina | 833 mm |
| Dužina cijevi | 251 mm |
| Kalibar | 9x19 mm Parabellum |
| Domet | 100 m |
| Spremnik municije | 32, 64 metka |
| Brzina paljbe | 500 metaka/min |
| Brzina zrna | 400 m/s |
MP 40 (njem. Maschinenpistole 40) ili popularno Šmajser je njemački automat iz 2. svjetskog rata.[1]
Predstavla najpoznatiji vojni automat svih vremena koji je u historiju ušao pod potpuno pogrešnim imenom. Često su ga zvali Šmajser (Schmeisser) iako Hugo Schmeisser nije imao nikakve veze ni sa njegovom konstrukcijom, ni sa proizvodnjom (konstruktor je Vollmer, a proizvodio se u "Erma-Werke"). Ovo oružje prati jedan veliki mit, koji je počeo da nastaje već u prvim godinama rata. Predstavljalo je sinonim njemačke vatrene moći i „Blitzkrig“ doktrine uopće. Njemci su ga koristili u svojim marketinškim kampanjama, na propagandnim plakatima. Za njegovu ogromnu slavu najvećim djelom zaslužna je Hollywoodska industrija u poslijeratnim godinama, gdje se stekao utisak da je svaki drugi Njemac bio naoružan „Šmajserom“.
Razvoj
[uredi | uredi izvor]
Početkom 1938. njemački vojni Ured za oružje je od „Erfurter Maschinenfabrik“ (ERMA), zatražio razvoj automata pogodnog za naoružanje posada oklopnih vozila, tj. pogodnog za dejstvo kroz otvore na njima. Već početkom juna iste godine ERMA je vojsci ponudila MP 38. Razlog ovako brzog odgovora na zahtjev leži u tome što je fabrika iz Erfurta već imala razvijen svoj automat. Naime, njemački konstruktor Heinrich Vollmer je još dvadesetih godina pristupio rekonstrukciji automata sa slobodnim zatvaračem, MP 18 9 mm Luger, čiji je plod bio automat VMP25 (Vollmer MP25). Međutim novom oružju je, od strane naručilaca, stavljeno niz zamjerki od kojih je najkarakterističnija velika dužina povratne opruge, ali je uprkos svemu odobreno njegovo dalje razvijanje. Kasniji modeli su također imali mane VMP 26 – loše se pokazala zaštitna obloga cijevi, VMP 30 – previsoka kadenca (700 met/min). Bez obzira na sve primjedbe ERMA nastavlja da razvija oružje. Automat doživljava i svoju komercijalnu primjenu, izvozi se, pod nazivom ERMA-MP (EMP, bivši VMP 31), u Bugarsku, Južnu Ameriku, a po nekim indicijama i u Kraljevinu Jugoslaviju. ERMA je vizionarski još 1936. prilagodila EMP zahtjevima oklopnih trupa. Klasični drveni kundak je zamjenjen preklopnim metalnim, za sigurno držanje predviđen je pištoljski rukohvat, uklonjena je prednja drvena obloga, a za prihvat automata lijevom rukom predviđen je usadnik okvira, koji je zbog udobnijeg prihvata postavljen pod uglom od 30° ulijevo i nagnut nešto unaprijed. Osigurač okvira riješen je polugom plasiranom sa zadnje strane usadnika, zadržan je sistem teleskopske obloge opruge, regulator za jedinačnu i rafalnu paljbu, a na ustima cijevi ugrađena je preklopna kuka, koja je služila za kačenje o vanjsku površinu puškarnice, pri dejstvu iz oklopnog vozila. Zadovoljni ovim rješenjem, pripadnici Waffen-SS naručili su oko 10.000 primjeraka EMP36.[2]
Opis
[uredi | uredi izvor]MP40 je imao nekoliko varijanti, ali je vanjski izgled neznatno mjenjan. Najinteresantnija verzija je bio MP40/II. To je bio pokušaj da se parira ubojitoj snazi ruskog PPŠ 41 sa tanjirastim magacinom u koji se smještao 71 metak. Bio je prava noćna mora za njemačkog vojnika. Novi model je proizveden krajem 1943. godine i imao je duplo kućište magacina, u koja su mogla da se smjeste dva magacina sa po 32 metka. Jedan je bio povezan stazom za punjenje, a kad se on isprazni, drugi se potiskivao na njegovo mjesto, tj. ubacivao se novi. U praksi se to nije pokazalo dobro zbog velike težine i lošeg balansa. Ovaj očajnički pokušaj nije imao većeg uspjeha i predstavljao je svojevrstan kuriozitet.
Kopije i poslijeratna upotreba
[uredi | uredi izvor]Nakon završetka Drugog svjetskog rata , mnogi MP 40 koji su zarobljeni od strane saveznika su raspoređeni u paravojnim i neregularnim snagama nekih zemalja u razvoju, pa su se tako našli u Izraelu, Grčkoj, Koreji i Vijetnamu.[3]
- Španska firma Star Bonifacio Echeverria je proivodila automat MP 40 pod oznakom Star Modelo Z-45 kalibra 9x23 mm Largo, imao je drveni ili preklopivi metalni kundak.
- Jugoslovenska Zastava iz Kragujevca je kopirala MP 40 pod oznakom Zastava M56 kalibra 7.62x25 Tokarev koji je korišten u ratovima na prostoru bivše SFRJ.
- Norveška vojska je koristila MP 40 sve do 1970. , a padobranske jedinice do 1990tih.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ http://www.znanje.org/i/i2011/11iv03/11iv0303/ORUZJE.htm
- ^ http://www.drugisvetskirat.org/index.php?Page=mp38i40[mrtav link]
- ^ Ingram, Mike (2001). The MP40 submachine gun. Zenith Imprint. p. 75. ISBN 0-7603-1014-9. Retrieved September 15, 2009.