Vinicije Lupis

Dugotrajne kulturne, drustvene i politicke veze vezuju Bugare i Hrvate, jos od vremena hrvatskih narodnih vladara i trgovackih ugovora Dubrovnika s bugarskim vladarima u visokom srednjem vijeku. Tijekom turskog razdoblja brojni Dubrovcani su se naselili u kolonijama na "carskom drumu" koji je vodio preko Bele Palanke, Dragomana i sofije na putu za Carigrad.Od XV. do XIX. stoljeca možemo pratiti tijek ljudskih sudbina ciji su tragovi sacuvani u oporukama Dubrovcana u bugarskoj.

U crkvi sv. Ane na Brgatu cuvaju se dva raspela koja dosad nisu bila opisana u zanstvenoj literaturi. Radi se o romanickom raspelu iz XIV. stoljeca, koje pripada skupini raspela rasirenih na dubrovackom podrucju. Drugo neostilsko raspelo djelo je dubrovackog zlatara Jovana Vukovica iz XIX. stoljeca.

Krscanska bastina, univerzalna u cijelome svijetu, omogucuje da Žuljana bude uklopljena u zemlje svjetske i europske sakralne bastine, svjedoceci o bezvremenskome kontinuitetu od srednjega vijeka do nasih dana. Mnoge su građevine nadživjele svoje graditelje, mnoge umjetnine svoje stvaratelje prkoseci prolaznosti vremena, a jos ih je vise nestalo u prahu raspadljivosti. Sva umjetnicka djela u svome pocelu kriju posebnu nakanu, poriv, snagu i pricu. Otkrivati skriveno, zapreteno pod pepelom stoljeca u crkvicama Žuljane, zadaca je koja se sama namece. Pisati o onome sto je ostalo neviđeno, nepozanto, i stati u obranu skromnih tvornih tragova duha nasih pređa jest nasusna potreba nasega samopouzdanja. Stilovi, nataloženi poput rijecnih nanosa u crkvicama - hramovima nasih predaka, najrjecitiji su svjedoci uporne ustrajnosti na uljudbi potrebe, mogucnosti i mjere. Polagano i neumitno te skromne umjetnine nestaju iz obzorja nase svakodnevnice. Svaki nas novi pronalazak umjetnina raduje i iznova iznenađuje izranjajuci iz prasnjavih tavana ili zabacenih sakristija. Žuljana je tijekom posljednjih godina podarila vise takvih iznenađenja. Sjetimo se da je Žuljana bila dio dobra mljeteske benediktineske Opatije sv. Marije i da su benediktinci gregorijanskim koralom uvelicavali slavlja u crkvi Sv. Julijana. Nemojmo zaboraviti da se potkraj XIV. stoljeca pred Žuljanom zbila bitka između brodovlja dubrovackog admirala Mata Đorđica i gusara uglednih europskih kraljevskih kuca. Umjetnicka djela kao sto su goticka Bogorodica, pripisana Lovru Dobricevicu, zatim pala s glavnoga olatara u crkvi Sv. Martina koja je rad Zorzija Venture i prelijepo barokno rapselo, nastalo u kastiljskim radionicama, dar stonskoga biskupa Flavija Macedonica iz 1681. godine, iznimne su vrijednosti. Ona nam otvaraju nove vidike i spoznaje te se tada zapitanmo sto nam predstavlja ta nasa sakralna bastina. Ona su nas spoj s krscanskom ekumenom i povezanost s europskim civilizacijskim tijekovima.

Djelo don Vladimira Taljerana, kao jednog lokalnog povjesnicara, sagledano u razdoblju kada se pojavilo bilo je iznimno vrijedno, jer je izvrsilo ulogu kvalitetnog povijesnog stiva, napisanog za siroki puk razumljivim jezikom. Sam jezik djela je arhaican, pocesto neusklađen sa standardnim hrvatskim jezikom, bazirajuci se na jeziku Kancelarije Dubrovacke biskupije. Jezicni standard dubrovackog svecenstva uopce uzrokovan je prije svega nedovoljne usklađenosti hrvatskog jezicnog standarda i nastavljanja dubrovacke jezicne tradicije. U osnovi, svecenici Dubrovacke biskupije stasali su u skolskom sustavu na talijanskom jeziku, a najvecim dijelom svu su administraciju vodili na talijanskom i latinskom jeziku. Hrvatski književni jezik bio je najvecim dijelom jezikom u razdoblju austro-ugarske sporedni jezik, pa je sve to ostavilo dubokog traga na jezicni stil i don Vladimira Taljerana opterecenog brojnim romanizmima, jezicnoj strukturi i sintaksi, kao i dijalektalizmima. Znanstveni aparat Taljeranove knjige, prilaže temeljnu literaturu, i poneku biljesku, no dobar poznavatelj Državnog arhiva u Dubrovniku može izvrsiti bez vecih teskoca provjeru povijesnih cinjenica. Usprkos svim nedostacima autodidakticne povijesne studije, Taljeranova stonska knjiga ostaje trajnim spomenikom vremena u kojemu je nastala, odnosno povijesno stivo kojemu cemo se stalno vracati kako bi se podsjetili neke godisnjice i provjerene godine gradnje nekog spomenika ili spomena uglednog stanovnika srednjovjekovnog Stona.

Među iznimnim građanima Dubrovnika s kraja 16. i pocetka 17. stoljeca posebno mjesto zauzima dubrovacki vlastelin Miho junijev Gradic , koji je pojecao iz ne brojnog, ali zato vrlo utjecajnog dubrovackog vlastelinskog roda. Miho Junijev Gradic jedan je u plejadi dubrovackih obrazovanih vlastelina koji su svoj intelektualni razvoj i slobodu stvaranja zapostavili zbog ideala službe domovini.

Autor u svom ardu donosi sažeti pregled povijesti zahumske (Stonske biskupije) od prvih pocetaka do 1300. godine, kada je paap Bonifacije VIII. utemeljio Korculansko-stonsku biskupiju s prvim biskupom Ivanom Crossiom/Krucicem/Kružicem. Zahumska biskupija jedna je od najastarijih biskupija na hrvatskom nacionalnom prostoru.

Sakralni objekti na hrvatskoj obali i otocima obiluju vrijednim slikarskim, prvenstveno sakralnim, ostvarenjima. Stravarali su ih brojni neznani i ugledni umjetnici. Oltarna pala u župnoj crkvi Svih Svetih u Blatu na Korculi ostvarenje je Girolama da Santacroce.

Jedan od problem hrvatske kulture je prekogranicna hrvatska kulturna bastina i njezina uklopljenost u cjelovitost nacionalne bastine. Od iznnimne važnosti tako je i prepoznavanje dijela bastine Dubrovacke Republike obilježene prepoznatljiv državnim kultom sv. Vlaha, koja se nalazi rasijana u cijelom nizu europskih i vaneuropskih zemalja, a s najvecom koncetracijom u Italiji. Brojni su dubrovacki tragovi u: Genovi, Aquileji, Montaallegru, Cotignoli, Anconi i Barletti. Autor u radu obrađuje temu dubrovacke bastine u Italiji i objavljuje nepoznatu sliku i relje sv. Vlaha iz crkve Sant'Andrea u Barletti, koja je u hrvatskoj povijesti umjetnosti po portalu kojeg je u XIII. stoljecu isklesao Simun Dubrovcanin. U radu se obrazlažu mogucnosti nastanka slike u Dubrovniku, ali i otvara mogucnost nastanka u slikarskom apulijskom krugu posljednje cetvrtine XVI. stoljeca u krugu oko slikara Donata Antonia D'Orlanda (1562. – 1621.). U Barletti cuva se uz jos jedan nepoznati reljef i jedna poznata slika sv. Vlaha, a koja potjece iz crkve Svetoga Groba, a koja je bila dio jednog triptiha.

Autor u svom radu obrađuje dugi vremenski raspon kulturnih veza hrvatskog juga s Dubrovnikom kao kljucnim kulturnim cimbenikom, i Poljske, sve od prvih pocetaka do razdoblja XIX. stoljeca. Pripadnost istom kulturnom, a ponekad i politickom krugu imale su za posljedicu konstantu kulturnih poveznica. Pronalazak kaleža u Kilecama koji potjece iz dubrovackih zlatarskih radionica, pa sve do uspostavljanja tipoloskih veza "Jadwigina raspela" sa skupinom gotickih raspela iz XIV. stoljeca duž jadranske obale, kao i brojni drugi dodiri izova su potvrđivali osnovnu tezu ovog rada o konstanti tih kulturnih donosa. Buduca stoljeca, XVI. i posebno XVII. stoljece okarakterizirala je nazocnost hrvatskih intelektualaca u Poljskoj, a Ivan Gundulic sa svojim djelom "Osman", kao i brojni hrvatski umjetnici nastavili su u uzlaznoj putanji ovaj proces. XVIII. stoljece bilo je osobito plodonosno u kulturnim dodirima, da bi XIX. stoljece nestankom Kraljevine Poljske i Dubrovacke Republike te kulturne veze svelo na osobne vaninstitucionalne dodire. Dubrovcanin - pravnik Baltazar Bogisic u svojoj grafickoj zbirci sabrao je ugledna poljska likovna imena, a knez Aleksander Poninski, poznati kolekcionar bio je vlasnikom otocica Dakse ispred Dubrovnika. Od njegovog uređenja imanja na tom otocicu je ostala jedna slika koju možemo pripisati poljskom provincijalnom barolu. Mala, ali intelektualno vrlo snažno dubrovacka kulturna sredina XIX. stoljeca njegovala je intenzivne simpatije prema poljskoj kulturi, a to se u narednom XX. stoljecu poglavito osjetilo u pogledu razvoja glazbe i nazocnosti Tadeusza Sygietynskog i Ludomira Michala Rogowskog.

Nel quadro generale degli studi sull'oreficeria sacra d'oltre adriatico altre volte in passatp e stato posto l'accento sugli argenti di produzione napoletana rivenuti in quest'area geografica, segnamente negli edefici religiosi di Dubrovnik, l'antica ragusa. I manufatti napoletani finora recuperati nell'affascinante citta' della Dalmazia meridionale e nel suo immediato circondario erano per lo piu destinti alle sciese degli ordini religiosi e coprono un lungo arco di tempo compreso tra la seconda meta del Quattrocento e la prima meta del Ottocento.

Autor obrađuje gradnju kapele Gospe Nuncijate u Blatu, koju je dao podici blatski brodovlasnik Simun Nalosic, te donosi podatke o pomorcima iz Blata tijekom stoljeca, a posebno se osvrce na kip Gospe od Rozarija iz župne crkve u Blatu - pulenu, jedinstveni primjer u hrvatskoj pomorskoj likovnoj bastini 16. stoljeca.

Kulturne veze Rima i Dubrovnika stoljetne su i vrlo složene, a možemo ih razmotriti s vise gledista. Bliske veze koje su vise od 450 godina vezale Svetu Stolicu s dubrovackom državom bile su od obostrane koristi, u prvom redu stoga sto su crkvene vlasti u Rimu preko Dubrovnika dobivale vijesti iz Osmanskog Carstva i s Levanta, dok je Dubrovnik oslanjajuci se na crkvene vlasti u Vatikanu i na katolicki svijet mogao slobodno trgovati, a to se odrazilo i na kulturne utjecaje i opremanje dubrovacke katedrale.

Dubrovnik je poveznik kultura i svjetova. Pocetkom XX. stoljeca mladi pravnik Vicko Dracevac sa otoka Korcule izdao je u Boskovicevoj biblioteci knjižicu borba za slobodu Poljske god. 1863. Ova tiskovina krakovskog studenta bila je poticaj izdavanju kritickog izdanja uz povijesnu studiju poljskog povjesnicara Piotra Zureka i poglavlja o Poljskom ustanku 1863. i njegovoj percepciji, te biljeske o autoru Vicku Dracevcu i interesu dubrovacke sredine za poljsku povijest i književnost.

Autor se u ovom prilogu osvrce na plodonosni istraživacki rad dr. sc. Marijana Sivrica u Državnom arhivu u Dubrovniku, ciji je uposlenik od 1993. godine. Najznacajnija djela koja je stvorio istražujuci i sređujuci građu u ovom arhivu svakako su 'Oporuke kancelarije stonskog kneza od sredine 15. stoljeca do 1808. godine. Analiticki invenatar oporuka i abecedno kazalo oporucitelja', "Državni arhiv u Dubrovniku", Dubrovnik, 2002. te 'Migracije iz Hercegovine na Dubrovacko podrucje od potresa 1667. do pada Republike 1808. godine', Humski zbornik 6, "Biskupski ordinarijat Mostar - Državni arhiv u Dubrovniku", Dubrovnik - Mostar, 2003. Brojni clanci slicnog karaktera, nastali u okviru istih autorovih napora, razasuti su u razlicitim domacim i inozemnim publikacijama.