Ivan Kosnica

Predmet rada su socijalne i ekonomske odredbe u pravnom poretku Banovine Hrvatske. Riječ je o odredbama koje su tijekom postojanja Banovine Hrvatske donosile državne i banovinske vlasti s ciljem rješavanja odnosno ublažavanja posljedica tadašnje društvene i ekonomske krize. Konkretno, radilo se o propisima kojima su pojedinim društvenim skupinama dane određene materijalne potpore, zatim o Uredbi o zaštiti seljačkog posjeda od ovrhe, propisima kojima su uspostavljeni
nadzor i kontrola cijena, interventni i prinudni otkup te su propisana i neka
druga ograničenja poslovanja. Na temelju analizirane građe, autor je zaključio da je normativna djelatnost u sferi socijalnih i ekonomskih odnosa odražavala politiku državnog intervencionizma te je ujedno bila odraz promijenjenih shvaćanja o položaju građanina u pravnom poretku. U osnovi je bila riječ o većem uzimanju u obzir interesa zajednice na štetu partikularnih interesa i prava pojedinaca.

Sažetak: U radu se analizira novo uređenje prava građana u Republici Hrvatskoj uspostavljeno početkom 90-ih godina 20. stoljeća. U sklopu rada uvodno je dan kratak prikaz uređenja prava građana u Hrvatskoj uoči demokratskih promjena. Nakon toga se izlaže uređenje prava građana prema Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine, u razdoblju od donošenja Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine pa sve do proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. godine te nakon proglašenja neovisnosti. Osnovni je zaključak rada da je početkom 90-ih godina 20 stoljeća došlo do značajnog raskida s tradicijom u smjeru jačeg naglašavanja individualnog položaja građanina i zaštite njegovih prava. Usporedno s time, autor ističe da je prelazak na novi model uređenja prava građana bio sputan ratnim okolnostima te ograničenjima prava građana koja su uvedena zbog tih okolnosti.

Razdoblje banovanja Ivana Mažuranića bilo je intenzivno modernizacijsko razdoblje tijekom kojega je dotada zastarjeli hrvatski pravni sustav znatno moderniziran. Modernizacija je provedena kroz intenzivnu zakonodavnu aktivnost budući da je tijekom Mažuranićevoga banovanja doneseno više od šezdeset važnih zakona. Nastavljajući se na to u pravnopovijesnoj znanosti već istraženo pitanje, autor je u ovom radu propitao doseg i važnost naredbi kao drugoga pravnog vrela u tim modernizacijskim procesima. Analizom sadržaja Sbornika zakona i naredbi valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju autor je zaključio da je usprkos usporavanju zakonodavne djelatnosti nakon 1875. godine, naredbodavna djelatnost i nakon te godine bila vrlo intenzivna i bitna.

Predmet su rada funkcije odjelnih predstojnika u Zemaljskoj vladi za Hrvatsku i Slavoniju u razdoblju od osnivanja Zemaljske vlade 1869. godine pa sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. U sklopu istraživanja, analiziran je relevantan normativni okvir te personalne promjene na funkcijama odjelnih predstojnika. Autor je u radu pokazao da je kod funkcija odjelnih predstojnika riječ o funkcijama kod kojih su se ispreplitali elementi upravne i dužnosničke funkcije. Pri tome je naglasio da je dužnosnički element naročito vidljiv kod funkcije odjelnog predstojnika za unutarnju upravu koji je ujedno bio i zamjenik bana.

Predmet rada je koncept građanina u hrvatskom i jugoslavenskom ustavnom poretku od 1944. do 1990. godine. U radu se stoga analiziraju najznačajniji ustavni akti kojima je reguliran položaj građanina počevši od ustavnih akata koje su jugoslavenske i hrvatske vlasti donijele pred kraj Drugog svjetskog rata te neposredno nakon Rata. Zatim se analiziraju savezni i republički ustavni zakon iz 1953. godine, savezni i republički ustav iz 1963. godine te savezni i republički ustav iz 1974. godine. Autor je u radu pokazao da je u ustavnim aktima koncept građanina oblikovan sukladno načelima socijalizma što je učinjeno postupnim
napuštanjem individualističke koncepcije građanina, snažnim naglašavanjem klasne terminologije te naglašavanjem interesa zajednice u odnosu prema interesima pojedinaca. Uz navedeno, autor ističe da je u ustavnim aktima, ponajviše onim donesenim pred kraj Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega kao i ustavima iz 1974., uz klasnu dimenziju, snažno naglašeno i načelo nacionalne ravnopravnosti građana.

Predmet rada je uređenje državljanstva na hrvatsko-slavonskom području u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u razdoblju od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine pa sve do stupanja na snagu Zakona o državljanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. studenoga 1928. godine. Autor je u radu propitao dosege i ograničenja temeljne postavke o uređenju državljanstva na hrvatsko-slavonskom području prema kojoj je državljanstvo na tom području bilo uređeno propisima donesenim do 1918. godine te novim propisima kojima su
prethodni propisi u određenoj mjeri mijenjani i stavljani izvan snage. Na temelju analize više slučajeva iz upravne prakse autor je pokazao da bi temeljnu postavku o važećem pravu trebalo shvatiti tek kao relativno simplificiran prikaz dominantnih praksi. Naime, u upravnoj praksi dolazili su do izražaja i drugi konkurentni normativni sklopovi koji su značajno usložnjavali uređenje državljanstva.

The paper deals with deprivation of citizenship status in Croatia and federal Yugoslavia, in which Croatia was one of federal units, in the aftermath of the Second World War. The main questions the author refers to are regulations and practice of deprivations and its implications on the concept of citizenship. The author concludes that in Croatia and Yugoslavia in the aftermath of the Second World War existed and were implemented wide deprivations of citizenship. According to the author, this situation reflected different definition of citizenship which was now defined more in republican and communitarian way.

The author analyses the relations between state authority and the Croatian Peasant Party with its para-state structures in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes/Yugoslavia. Contrary to the significant corpus of the literature on the topic, the author argues that there is still room for research about the relations between state authority and the Croatian Peasant Party and its para-state structures from normativity perspective. The starting point of the research is an argument that the Croatian Peasant Party and its para-state structures formed specific normative order that coexisted with the state normative order within the same social space. The important features analysed are interconnections between these two normative orders and possible implications of multinormativity on state authority and on the HSS and its para-state organizations.

U radu se analizira primjena mirovnih ugovora koje je Kraljevina SHS sklopila s Austrijom i Mađarskom nakon Prvog svjetskog rata i to u dijelu u kojem se oni odnose na državljanstvo. U obradi teme autor je koristio relevantnu literaturu, propise, ali i značajnu arhivsku građu dostupnu u fondu Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, fondu velikog župana Zagrebačke oblasti te Zbirku personalija Banovine Hrvatske koja sadrži na stotine dosjea, od kojih se neki odnose i na slučajeve primjene mirovnih ugovora. Autor u radu ukazuje na specifičnosti primjene mirovnih ugovora te na značajnu prisutnost nacionalnog kriterija prilikom postupanja. Nadalje, autor je u radu pokazao da su opcijom na temelju nacionalne pripadnosti, državljanstvo stekli i neki stranci koji nisu izvorno bili Hrvati, Slovenci i Srbi, nego su to postali protekom vremena kroz proces akulturacije, dok su značajnih poteškoća prilikom stjecanja državljanstva mogli imati naročito Židovi.

Predmet rada je zapošljavanje u javnoj upravi u Hrvatskoj i Slavoniji s obzirom na kriterije ugarsko-hrvatskog držav-ljanstva i hrvatsko-slavonske pripadnosti u nagodbenom razdoblju. Problematizira se teza hrvatskih javnopravnih teoretičara na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće o tome da je hr-vatsko-slavonska pripadnost bila temeljni kriterij za zapošlja-vanje u javnoj upravi. U radu se dokazuje da u nizu upravnih područja hrvatsko-slavonska pripadnost nije uspostavljena kao temeljni kriterij za zapošljavanje, nego su temeljni kri-teriji bili ugarsko-hrvatsko državljanstvo te znanje hrvatskog jezika. Stoga je osnovni zaključak rada da je poznavanje hr-vatskog jezika, a ne hrvatsko-slavonska pripadnost, bila bra-na većem zapošljavanju mađarskih činovnika i službenika u

Sažetak Predmet rada je, tzv. početno određenje državljanskog korpusa na hrvatsko-slavonskom području u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. S obzirom na primjetan nedostatak relevantnih istraživanja navedene problematike, autor je proveo vrlo opsežno arhivsko istraživanje odgovarajućih arhivskih fondova dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu. Na temelju provedenog istraživanja autor u radu izlaže nekoliko teza. Prva je teza da je odmah po formiranju Kraljevine SHS važio sustav prema kojem su državljani bili svi zavičajnici hrvatsko-slavonskih općina. U nastavku rada autor argumentira tezu da su mirovni ugovori bitno promijenili dotadašnji sustav definiranja državljana na način da su negirali značaj zavičajnosti za utvrđivanje državljanstva ukoliko je stečena nakon 1. siječnja 1910. godine. Autorova je teza da su odredbe mirovnih ugovora kao i restriktivan sustav stjecanja zavičajnosti koji je bio karakterističan za Hrvatsku i Slavoniju u razdoblju do 1918. godine omogućili vlastima Kraljevine SHS provođenje svojevrsnog probira poželjnih državljana te negiranje državljanstva određenom broju doseljenika iz Ugarske. Autor nadalje ocjenjuje da su svojevrsna stabilizacija sustava kao i šire definiranje državljanskog korpusa provedeni tek Zakonom o državljanstvu iz 1928. godine, no uz naglašenu primjenu etničkih kriterija.

Predmet rada je odnos državljanstva i nacionalne pripadnosti u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u razdoblju od osnivanja države 1918. godine pa sve do njezina poraza u travanjskom ratu 1941. godine. Osnovno je metodološko polazište istra-živanja Tillyjeva klasifikacija prema kojoj postoje četiri osnovna tipa veze između državljanstva i nacionalne pripadnosti: isključujući izvorni, isključujući naučeni, uključujući izvorni i uključujući naučeni tip. Autor je u radu utvrdio da je u Kra-ljevini uspostavljen isključujući izvorni tip državljanstva koji s obzirom na primarno privilegiranje Srba, Hrvata i Slovenaca te u drugom stupnju i ostalih Slavena naziva isključujućim dvostupanjskim izvornim modelom. Autor također ističe i postojanje određenih korekcija tog modela u pogledu isključivosti i izvornosti. Rad se u velikoj mjeri temelji na istraživanju arhivskoga gradiva dostupnog u Hrvatskom državnom arhivu. Ključne riječi: nacionalna pripadnost, državljanstvo, Kraljevina SHS, Kralje-vina Jugoslavija, Zakon o državljanstvu

The paper deals with the concept of national citizenship in Croatia-Slavonia, a land within the Austro-Hungarian Monarchy, during the First World War. Citizenship is analysed as multidimensional concept that includes status, rights and identity. The research question concerns influence of war on each dimension of citizenship. Therefore, in the status dimension, analysed are practices of acquisition of citizenship by naturalizations, and practices of loss of citizenship by dismissals and absence. In the dimension of rights analysed are passports and changes in migration regime. In the dimension of identity analysed is the issue of loyalty of citizens. The paper shows that the war significantly influenced all three dimensions of citizenship. The research bases on relevant literature, legislation and in great part on archival sources available in the Croatian State Archive.

Sažetak Cilj rada je analizirati pravni položaj Roma u Hrvatskoj i Slavoniji u nagodbenom razdoblju. Osnovna je teza da je hrvatsko-slavonska pripadnost bila bitna odrednica javnopravnog statusa Roma u Hrvatskoj i Slavoniji, dok se to ne može reći za ugarsko-hrvatsko državljanstvo. U tom smislu u radu se izlaže politika razlikovanja domaćih hrvatsko-slavonskih Roma od stranih Roma u koje su uvrštavani i Romi iz Ugarske. U radu se također analiziraju posebni propisi, ponajviše naredbe Zemaljske vlade, kojima su vlasti provodile politiku prema domaćim Romima. U ovom dijelu rada autor ističe da su hrvatsko-slavonske vlasti provodile uključujuću politiku prema hrvatsko-slavonskim Romima koji su se ponašali sukladno propisima, dok su primjenjivale represivne mjere prema hrvatsko-slavonskim Romima skitnicama. U zadnjem dijelu rada se analiziraju praktični problemi i rješenja prilikom utvrđivanja strane pripadnosti Roma te odnos vlasti prema stranim Romima kroz politiku njihova protjerivanja. Rad se temelji na odgovarajućoj literaturi, zakonima i naredbama te na arhivskom gradivu dostupnom u Hrvatskom državnom arhivu, fondu Unutrašnjeg odjela Zemaljske vlade.

Current political challenges such as the growing appeal of populism; nostalgia for, and politically-inflected reframing of, national pasts; the reluctance to help refugees; the normalization of public hate speech; and the highly ambiguous role of social media in politics have all shifted public and scholarly attention to long-held concepts of democracy and democratic values. Perceived crises in these values have resulted in deep divisions, both generating and inhibiting various forms of political agency. This climate of crisis has drawn researchers into public debate to provide context and expert interpretations of an often complex reality. As historians, we seek especially to understand the roots of current political phenomena from a longue durée perspective: to conceptualize their origins and search the historical substrata for both lines of continuity and also discontinuities between the past and contemporary political life. For ESSHC 2020, we welcome proposals for papers and sessions that engage with the themes of crisis, divisions and agency, or other topics in political history, in any historical period or geographical context. Possible topics include but are not limited to: • States of emergency • Scandal, controversy, cause célèbre • Institutional hiatus: constitutionalism, governance and administration in times of crisis • Parliamentarism and parliamentary cultures in flux • Citizenship in non-democratic regimes • Belonging, agency, recognition: cultural, familial and sexual citizenship in history • Indigenous, diasporic, imperial and postcolonial citizenship: historical perspectives on identity, law, and loyalty/ies • Documenting citizenship: records, certificates and statelessness • The art of the deal: historicizing the corridors of power • Onstage and backstage: charisma, negotiation, patronage • Shifting margins: outlaws, outcasts and dissidents • Performing diplomacy: (inter)nationalism, activism, personalism • The politics of human rights and humanitarian aid • Religion and politics/religion in politics/the politics of religion