Enver Kazić

Rad se bavi i dalje nedovoljno istraţenom temom talijanskog futurističkog performansa koji se uklapa u same početke performansa kao novog umjetničkog medija. Medij performansa je unutar futurizma bila eksperimentalna praksa i najčešće se analizira kroz teatarsku praksu, iako to nuţno nije slučaj. Rad se osim eskperimentalnog performansa bavi i ulogom kostimografskog i scenskog dizajna unutar futurističke teatarske prakse, odnosno performansa, te osim historijske, umjetničke i društvene analize istraţuje i njegovu funkciju u konstrukciji futurističkih ideja.
Cilj istraţivanja rada prije svega jeste analiza performansa kao novog umjetničkog medija unutar futurizma, a zatim i uloga dizajna – scenskog i kostimografskog u kontekstu koncepcije futurističkih ideja.

The ground-breaking film invention that occurred in the 19th century proved to be happily accepted and soon showed as the favorite media among the mass audience, movie lovers and movie directors. The theory of film, but also the phenomenon of adaptation (very popular even nowadays) flew almost concurrently with the movie discovery developed almost completing each other. These discoveries made movie makers and movie directors interested in a relentless hunt for famous pieces of literature with one main aim - to “transfer” them into new and now the most famous media – film.

Male against female, tradition against the new age, and East against West are the main notions questioned by David Hwang’s rather unique approach in M. Butterfly. M may either refer to Madame (as the term usually associated with the opera, mostly by those who have already read the play), or to the traditional abbreviation for Monsieur. Regardless of the interpretation, Hwang has managed to set the tone of the play just based on the title: traditional gender notions are challenged - basic categorization interpretation, the ideal of ‘other’ beauty, gender identity, sexual orientation, traditional notions of gender and one’s sense of self. Hwang based this play on Puccini’s play Madame Butterfly and wrote it during the time of sexual revolution in the U.S. where he had lived at the time; this is reflected in a series of gender transformations within the very play, leaving the reader and Rene confused whether Song is a man or a woman.

Izlaganje se bavi jednom od najznačajnijih tema unutar kulturalnih studija – tijelom (tijelom kao umjetničkim medijem, te tijelom kao biološkim fenomenom). Tokom istraživanja i naglog proširivanja fenomena tijela u postmodernizmu dolazi do definiranja tijela kao diskursa. Izlaganje prezentuje osnovne diskurse u koje tijelo upada – društvo spektakla, modnu industriju, te masovne medije. Tijelo se posmatra iz kroskulturalnog ugla uzimajući u obzir sociološko, kulturalno, te umjetničko tretiranje i razumijevanje tijela kao fiziološkog sistema i diskursa. Modernizam je posebno zagrlio temu tijela, a definiše ga i teorizira na različite načine, zavisno od discipline koja se njim bavi. Postoje razne definicije termina tijelo, ali one najčešće variraju od civilizacije do civilizacije, s obzirom da se u različitim kulturama tijelu pripisuju različite moći i granice. Svaka civilizacija ima svoju kulturalnu agendu, a tijelo je alat kojim se ta agenda obično postiže – tijelo je kulturalni projekt koji se i dalje razvija. Sintagma tijelo kao diskurs se prvi put pojavljuje u Foucaultovoj definiciji diskursa, pa zaključujemo da ova sintagma predstavlja određeni sistem upisanih i neprenosivih značenja. Postmodernističke i poststrukturalističke teorije dosta često sklapaju termin tijela sa ljudskom seksualnošću, što je ujedno i centralna tema postmodernizma proučavana u sklopu kulturalnih analiza tijela. Upravo će ovakav pristup dovesti, sasvim očekivano, do naglog razvoja teorija feminizma. U okviru ovih analiza, zajedno sa širenjem značenja termina tijela, otvara se pitanje roda, spola, seksualne orijentacije, te poetike ružnog i lijepog koje izlaze iz svojih ustaljenih okvira i međusobno se stapaju jedna sa drugom. Skladno sa ovim, nastaje i idealiziranje ljudskog tijela – u okvirima tipične tjelesnosti, a ovo se posebno manifestiralo, te se i dalje manifestira kroz sve vrste medija. Kulturalne studije su 60ih godina izučavale  kulturne i društvene procese koji su uticali na razvoj individue, ali i individualnosti tijela, dok, sa druge strane, feminističke teorije svojim istraživanjima više ukazuju na negativne definiranja identiteta od strane društava i ideologija isključivo putem biološke odrednice. U 20. st. tijelo poprima sasvim novo značenje i ono kao termin biva bačeno u konzumerističko društvo i vizuelne fascinacije. Izlaganje će se također dotaći sintagme tijelo kao tekst, termina performans kao novog umjetničkog (ženskog) medija, ali i feminističkog performansa 60ih i 70ih godina, feminističkog video arta, s obzirom da su 60te i 70te godine, zbog mnogih aktivističkih pokreta, dovele do otvaranja i promišljanja značenja subjektivizma, individualizma, identiteta, a upravo je tijelo zauzimalo glavnu ulogu u samoj umjetnosti, tj. postalo je vodeći umjetnički medij. Najveći fokus rada jeste stvaralaštvo umjetnice Orlan koja djeluje upravo značajnih 90ih godina, te koja na neki način oživljava feministički performans te svojim performans-operacijama reagira na shvaćanje ženskog tijela unutar neokapitalističkog društva. Stalna promjena vlastitog identiteta, koju je umjetnica Orlan forisirala, izazvala je loše kritike kako od zajednice u kojoj živi, tako i od feministkinja, no bez obzira na sve kritike umjetnica nikada svoj izgled ( a samim tim i svoj umjetnički rad) nije dala staviti u kategoriju lijepog ili ružnog, već u okvir unikatnog. Konačna razlika njenog tijela (i ujedno njenog umjetničkog rada) upisuje se i u tijelo i u jezik.

(For full access of the document please contact me over Facebook page: www.facebook.com/sailordreams and we can make a deal for paper purchase. The paper proved to be very popular and very downloaded so I decided to start selling it for deal price. Just contact me there. Thank you for understanding :)

Contents
1. Introduction

2. Methods

3. Results
3.1.1. Tupac Shakur
3.1.2. “Changes”
3.1.3. “White Man’s World”
3.1.4. “Ghetto Gospel”
3.1.5. Keep Ya Head Up”
3.1.6. „Until the End of Time“
3.2.1. Eminem
3.2.2. “Public Enemy #1”
3.2.3. “Like Toy Soldiers”
3.2.4. “We as Americans”
3.2.5. “White America”
3.2.6. “My Name Is”

4. Discussion

5. Resources:

6. Appendices

Sociolinguistics of Hip Hop music is a relatively new field in sociolinguistics and deals with both social and linguistic aspects of AAVE. Many studies were conducted to analyse Hip Hop lyrics, with both Tupac and Eminem as the target artists; Tupac being the explicitly angry rebel against racial segregation and Eminem being the sarcastic and incredibly eloquent young man who had managed to enter the Hip Hop safe zone of African-Americans and strike them dumb. However, a detailed comparison study of AAVE features and variations between the two was not yet conducted, or at least published. This small-scale research study aims to analyse five of the most popular songs by each artist, to quantify, compare and contrast AAVE features in some of the most popular lyrics globally and to provide an option for the social background of each song, analysing their purpose, message and language. This paper will answer two of the most obvious questions in Hip Hop sociolinguistics, i.e. whether there is any difference in use of AAVE features between a black rapper and a white rapper, where both are considered masters of their profession. Another question is whether any of them is linguistically “better” than the other, i.e. leaning towards SE. A common string of features was analysed and quantified for the purpose of comparison and the results were somewhat surprising. However, the songs which were selected have a serious background to them, possibly affecting both artists’ use of language.

Futurizam je originalno poznat kao talijanski umjetnički pokret, koji se nešto kasnije proširio i u druge krajeve Europe. Pokret je „zagrlio“ skoro sve umjetničke oblike – pored onih najbitnijih (slikarstvo, skulptura, arhitektura i fotografija), futurizam se dotakao i filma, kinoteke, teatra, književnosti, glume, modnog dizajna, grafičkog dizajna, te dizajna interijera. Pokret je oficijelno osnovan zajedno sa objavom prvog, glavnog manifesta – Le Futurisme (1909.), napisan od strane Filippo Tommaso Marinettija, te objavljen u pariškim najpoznatijim dnevnim novinama – Le Figaro. Glavni cilj futurizma, kao i drugih avangardnih umjetničkih pokreta bila je ustvari reakcija na prošlost, buđenje nove revolucionarne kulture, te modernizacija društva. Futuristički pokret zapamćen je kao nasilni pokret okrunisan entuzijazmom protiv teškog, masivnog umjetničkog naslijeđa talijanske kulturne tradicije, te pokret koji je estetiku lijepog pronašao u modernom mitu mašine i brzine.  Futurizam relativno brzo privlači pažnju i interes mnogih pisaca i umjetnika širom svijeta. Već 1909. g. okuplja se veliki broj umjetnika i pjesnika koji su skoro sve do 1945. g. (trideset i sedam godina) konstantno radili na novim manifestima i stvarali nova umjetnička djela. Najpoznatiji predstavnici ovog pokretu su: osnivač – F.T. Marinetti, Carlo Carra, Umberto Boccioni, Luigi Russolo, Gino Severini i Giacomo Balla. Pored njih, djelovalo je još mnogo drugih, manje poznatih umjetnika, a neke od njih ćemo imati priliku „upoznati“ kroz rad. Prva bitna futuristička izložba održana je u Milanu, 30.04.1911. Kasnije su futuristi djela izlagali u galeriji Bernheim-Jeune, u Parizu, počevši od 1912. g.  Djela su tada počela kružiti cijelom Europom (Engleska, Njemačka, Holandija), prouzrokovala su mnoge kritike i mnogo komentara (pozitivnih i negativnih), te ostavila veliki dojam na publiku, ali i dr. umjetnike. Djela su se čak pojavila i u američkim medijima, a 1913. g. Severini je uspješno održao prvu samostalnu izložbu u Londonu.  U svom djelovanju (1909-1945.), futuristi su ukupno objavili oko sedamdeset manifesta. Futurizam i jeste specifičan upravo zbog velikog broja manifesta. Sve što su futuristi ikada napisali i objavili, nalazi se u manifestima. U manifestima su futuristi jasno iznosili svoja mišljenja, davali razne komentare, kritikovali druge umjetnike i historiju umjetnosti, te izlagali nove ideje i postavljali nova pravila. Čini se da su im manifesti služili poput privatnih dnevnika u koje su pisali apsolutno sve što bi im palo na pamet. Svi futuristički manifesti su pisani u narativu, s tim da su u određenim manifestima dodane fotografije, skice, studije, pa čak i neka napisana djela (npr. predstave ili recitacije). Futuristički manifesti se ne dotiču uvijek direktno i samo umjetnosti. Postoji izuzetan broj manifesta koji su isključivo politički. Skoro svaki manifest jasno predstavlja određene stavke za ili protiv nečega  - stavke su jasno i opširno objašnjene. Rad upravo kroz manifeste, zajedno sa drugim izvorima, detaljnije objašnjava isključivo dva umjetnička futuristička segmenta – modni dizajn i teatar. Iako ne toliko poznati, i iako ne od tolike važnosti u samom pokretu futurizma, futuristi se ipak (barem na kratko) jesu dotakli i modnog dizajna i teatra. Od ukupno sedamdesetak manifesta, samo je oko osam njih posvećeno ovim segmentima. Prvi dio rada bavi se problematikom futurističkog muškog i ženskog modnog dizajna kroz primjere i manifeste. Giacomo Balla se najviše pozabavio modnim dizajnom. On je dugo analizirao historiju modnog dizajna i istu je htio da promjeni upravo stvarajući sasvim nove oblike odjeće, drugačijih boja i uskoro je uspio šokirati apsolutno sviju. Također je upotrebljavao materijale koji se inače nisu koristili za odjeću. Drugi dio rada detaljnije objašnjava ulogu teatra u samom pokretu (isto kroz manifeste). Teatar je za futuriste imao dosta veliku ulogu. Upravo su kroz teatar futuristi mogli da se direktno povežu sa svojom publikom. Teatar je futuristima služio i kao scena za objavljivanje i čitanje novih manifesta, a donosio im je i veliku zaradu. U trećem, završnom dijelu predstavljeni su elementi historijske avangarde kroz St Simonovu, Greenbergovu, Burgerovu, Huyssenovu, Dayevu te Woodovu teoriju avangarde. Koje su to osobine koje futurizam čine avangardnim? Koliko se one mogu zaista povezati sa futurizmom? Odgovor na ova pitanja predstavljen je u posljednjem dijelu rada. Rad također zadrži i četiri grafikona koja sam ručno izradio, a jedan od njih predstavlja historijski razvoj svih futurističkih manifesta. Svi grafikoni, zajedno sa reprodukcijama i manifestima su postavljeni u dodatak rada.

Digitaliziranje postaje vrlo bitan faktor XX. i XXI. stoljeća, još od pojave prvih tehnoloških uređaja koji omogućavaju lakše i brže korištenje informacijama. Možemo sa sigurnošću reći da upravo digitalizirnje danas jeste jedan od najvažnijih elemenata svjetske kulture, te da svaki dan postaje više rasprostranjeno i unaprijeđeno. Praksa digitaliziranja postaje sve uspješnija sa daljnim razvojem električnih/digitalnih uređaja, pa samim tim i njene mogućnosti. Budući da je digitaliziranje prisutno u apsolutno svakom kontekstu modernog društva te se izvršava i u profesionalne i u private svrhe, moje izlagnje bi imalo zadatak da pokaže kako digitaliziranje izgleda u isključivo jednoj profesionalnoj branši – historiji umjetnosti. Kao student Historije umjetnosti znam da je od ogromnog značaja doći do dobrih i dosljednih reprodukcija ili digitaliziranih modela određenih umjetničkih djela (arhitektonskih, slikarskih, skulpturalnih i sl.) i to veoma brzo. Bitno je napomenuti da svaka vrsta digitalizacije ima svoje prednosti, ali i mane. S obzirom da se ona, kao takva i dalje razvija nije teško zaključiti da sa sobom nosi više prednosti nego mana. Nijedna digitalizacija nije jednostavan proces. Ona se sastoji od više koraka, pogotovu kada pričamo o digitalizaciji muzeja ili galerija te sa sobom nosi i veliku odgovornost. Proces digitalizacije zahtjeva mnogo kompleksnih koraka za čiju djelotvornost su potrebni mnogi stručnjaci (profesori, kustosi, umjetnici, arhitekti i sl.) Prije svakog procesa bitno je napraviti plan digitaliziranja, a potom odrediti neophodne tehnike koji će dovosti do uspješnog ostvarenja. U branši historije umjetnosti najčešće se koriste tehnike profesionalnog fotografisanja, laserkog skeniranja i 3D kompjuterskih programa.
Koji su to razlozi za digitalizaciju? Njih ima puno, ali onaj najbitniji svakako jeste univerzalna dostupnost, ne samo stručnjacima, već apsolutno svakoj individui bez obzira na njeno/njegovo zanimanje i interese.
Osim što digitalizacija i njene raznorasne kompjuterske tehnike mogu da omoguće rekonstrukciju nekog nacionalnog dobra koje već postoji, također je uz pomoć dobrih stručnjaka moguće rekonstruisati spomenik koji ne postoji na originalnoj lokaciji. Da bi projekat ispao što originalniji potrebno je i duboko analizirati određeno nacionalno dobro (obično putem fotografija), te prikupiti sve podatke o njegovoj lokaciji i izgledu. Projekat ‘Virtuelni Muzej sarajevskog atentata’ je uspješno digitaliziran. Osim digitaliziranja njegovog arhitektonskiog izgleda digitalizirani su i njegovi eksponati, te što je najzanimljivije, nekadašnji spomenik posvećen Ferdinandu i Sofiji Kotek koji je stajao na uglu mosta Latinska ćuprija. Od velike pomoći za digitaliziranje ovog projekta bile su fotografije koje se nalaze u fundusu Muzeja Sarajeva.
U nadi da ću imati priliku izlagati odabranu temu u Splitu pred kolegama iz drugih gradova, zadovoljstvo bi mi bilo još detaljnije opisati sami projekat ‘Virtuelni Muzej sarajevskog atentata’, prolazeći kroz određene korake same digitalizacije.

Ključne riječi: digitaliziranje, virtuelni muzej, kulturno naslijeđe, 3D, moduliranje, lasersko skeniranje, atentat

Carlos A. Mayora (graduated with honors from Universidad Pedagogica Experimental Libertador, Instituto Pedagogico de Caracas. He has taught English at private academies and at the Instituto Pedagogico de Caracas. He currently teaches EFL at the high school level.) He wrote this research work in 2006, and published it in English Teaching Forum journal the same year (Vol 44, No 3, 2006, starting from page 14). In this article the author describes a Technologically Enhanced Language Learning (TELL) program that he was a part of; Mayora describes in which way that program improved high school EFL instruction. The project, known as the High School English Program (HISEP), has been operating for several years now in a private high school in Caracas, Venezuela, and is an example of how TELL can be used to complement and reinforce traditional in-class instruction. Author states that he is not satisfied with the way English is being taught all around the World. He thinks that, because of traditional ways of teaching students are not really competent after they finish school. This is way, the author fights for alternative methods of English Language teaching; the best way to teach English nowadays, in his opinion, is to accept modern teaching methods and techniques; in the same way the author tends to embolden all the teachers and future teachers to accept new technologies that can help modern students to learn better and faster and to be more competent after they finish their education.

Carolina Rivera (a teacher of English Language as a Foreign Language to middle school and high school students in Mexico City, Mexico. She has been a Fulbright teacher in both New York and Florida and has also worked as a teacher trainer for COMEXUS.) She wrote this research work in 2006, and published it in English Teaching Forum journal the same year (Vol 44, No 2, 2006, starting from page 34). Article aims to help present and future teachers to struggle with so-called communicative activities which, as the author claims it, are almost always the highlight topic in teachers’ training and conferences, and yet, almost always forgotten in the classroom. Author states that teachers are aware that communicative activities are of a great importance, but it seems that teachers are having difficulties with them in practice, especially in the high school with teenage students who prove to be deconcentrated and hard to maintain a conversation with. Rivera choose to write this short article and share it with all the teachers across the World, because, it seems so, she managed to over cross this taboo. The main aim of communicative activities is of course the practice of English Language oral skills that are usually the less practiced in schools, and the only way to manage this is to present students with interesting and motivating topics (as Rivera claims herself).

Miki Tsukamoto and Naoko Tsujioka wrote this paper in March, 2013 in Osaka, Japan. They published the paper in the official journal of The Bulletin of Shitennoji University (Vol 55, March, 2013, starting from page 309). Tsukamoto is currently Senior Monitoring and Evaluation Officer at International Federation of Red Cross and Red Crescent Societies and has over 16 years of working experience in humanitarian affairs. The main idea of the paper is that English Language in Japan schools should not be taught in mother tongue – Japanese, but rather in English. Authors started to write this paper when they heard that The Ministry of Education, Culture, Sports, Science and Technology in Japan (MEXT) investigated and analyzed school curriculums for all high schools in 2009. MEXT then in 2009 presented their results and announced the so-called New Course Study where they claimed, among other things, that English Language must be taught in English language only. Of course this statute provoked many different reactions from common people, students and also professional teachers.

We as teachers or future teachers have to know that analyzing and assessing correct level of any language of our students is challenging, hard to follow and hard to precise, but important and of course it is our job. Many teachers feel contented setting pencil-and-paper traditional tests, because they are used on it and they were taught to assess students in that way. Because they are experienced and since they are teaching for many years, marking written tests have made them acquainted with the level of written competence pupils need in order to succeed in a specific standard. However, teachers do not feel safe when dealing with tests which need to analyze speaking or listening skills.

Rizwana Habib Latha (currently professor at the University of South Africa) wrote this research work in October, 1999, and published it in English Teaching Forum journal (Vol 37, No 4, October-December, 1999, starting from page 12). Article aims to help present and future teachers to struggle with teaching or practicing reading as best as possible (reading is one of the most difficult skills to teach and develop), and to eventually make it fun for students. Reading is the key to the learning process, and many teachers do not teach it in a proper way and students find it very boring and almost unnecessary. The article also presents this main idea that every teacher has to be aware to carefully choose proper literature for upgrading reading skills and to not rely totally on the basic school reading materials that are usually given or provided to teachers by school councils. This article is consequential both for teachers and future teachers, but also for students. Why? Teachers are able to learn more about teaching reading techniques and methods, they will also notice the things they are doing wrong or right, and they will eventually change their teaching methods and develop their teaching skills. On the other side, students and future teachers will adapt their teaching methods on time, and think about these in more details. I decided to put this particular article in my portfolio and to present it because I consider that reading skills teaching methods are repressed by almost every teacher in Bosnia and Herzegovina, and that teachers in our country do not consider this skill as important as it is. I found this article helpful for me as a future teacher, and I am grateful to author on having courage to write about this particular theme. This review will analyze following ideas (sub-headers) that article carries – beginning a reading programme, ways of increasing reading materials, motivating activities, structured activates, teaching techniques, encouraging parental involvement and promises and rewards.