Hrvatska

Profesor Fakulteta političkih znanosti dr. sc. Božo Skoko autor je nove sveučilišne monografije, zapravno prvog udžbenika posvećenog fenomenu država kao komunikatora u međunarodnim odnosima, odnosno strateškom komuniciranju država, u ovom dijelu Europe.

Link na Universitas portal:
https://www.universitas-portal.hr/stratesko-komuniciranje-drzava/

Consideration of conceptions about music and music-making practice in the Independent State of Croatia and in the National Liberation Movement shows the ways in which different worldviews have been implemented at the field of music and the ways of constructing communities through a certain model of music-making. The discourses on traditional, popular and art music have been analyzed, as well as attitudes towards homogeneity and heterogeneity of various genres in various types of public performances. Conceptions from the period of World War II are compared with contemporary conceptions.
Sažetak: Kroz razmatranje koncepcija o glazbi i prakse glazbovanja u NDH i NOP pokazuje se kako se željeni svjetonazori provode na području glazba te kakav se čovjek i kakve zajednice stvaraju provođenjem željenih modela glazbovanja. Analizira se diskurz o međuodnosu tradicijske, popularne i umjetničke glazbe, o srodnosti i različitosti u odnosu na druge, o stilskoj i žanrovskoj homogenosti i heterogenosti, o glazbovanju u svečanim prigodama i u svakodnevici. Ondašnje se koncepcije uspoređuju s današnjima.

Verzija prije zadnjih korektura. Hrvatska verzija članka “L'économie de la musique traditionnelle en Croatie postsocialiste”, obj. 2013. u Ethnologie française 43/2: 255-265.
Autorica slijedi tijek novca na polju tradicijske glazbe u Hrvatskoj u prošlosti i danas. Raščlanjuje usmjerenost glazbeništva prema dominantno ekonomskom, društvenom ili simboličkom kapitalu. No, razmatrajući postsocijalističko razdoblje, ukazuje na opći trend sve snažnijeg vezivanja glazbeništva kao kulturnog kapitala s ekonomskim. Na kraju zaključuje da standardno znanstveno bavljenje “politikom i poetikom” treba nadograditi “ekonomijom” koja je trećim ključnim aspektom glazbenih kultura.

Rukopisna verzija objavljenog rada.
Harmoniku se tijekom 1930-ih cijenilo kao glazbalo građanskog amaterskog muziciranja, pa stoga nije bila zastupljena na smotrama folklora, u socijalističkoj Jugoslaviji postala je uobičajenim glazbalom javne prakse, tijekom 1970-ih bila je vodećim glazbalom novokomponirane narodne glazbe, dok tijekom 1990-ih dolazi do izrazite promocije dijatonske harmonike.
Summary: The author considers changes in the position of accordion at folklore festivals in Croatia. During the 1930s it was appreciated as a musical instrument of the urban amateur music-making, and therefore was not represented at folklore festivals, in socialist Yugoslavia it became a common instrument of public practice, in 1970s it appeared as a leading musical instrument of the newly-composed folk music, while in 1990s the diatonic accordion is more and more "discovered" at national level.
Title: Accordion as a (Non-)Folk Instrument: On Its Reception in Croatia 1930s to 1990s

Autor kritički analizira novu talijansku historiografiju o takozvanoj "Confine orientale", ili bivšima Veneziji Giuliji/Julijskoj Krajini i Österreichische Küstenland. Ovo Sjeverno-jadransko područje koje nema zajedničko ime u tri jadranske kulture i jezika posljednjih je godina opet zadobilo pažnju talijanske javnosti, najviše zbog novog interesa za esodo i foibe koji se javlja nakon što su te problematike i regija dugo vremena bili na margini političkih i povijesnih diskursa. Autor dakle prikazuje talijanske knjige (i udžbenike) ne samo o egzodusu i fojbama nego i o "graničnom fašizmu", iredentizmu i o cijelom jadranskom prostoru u suvremenoj povijesti.

Velika uloga lokalnih vlasti u pružanju lokalnih javnih i socijalnih službi u Europi se u suvremeno doba gotovo podrazumijeva, dok je u drugim dijelovima svijeta situacija raznolika. I u razvijenim zemljama, naročito u velikim gradovima, u kriznim situacijama ili uslijed velikih migracija (čak i turističkih) postoje veliki problemi s lokalnim javnim službama koje treba rješavati u uvjetima velikih očekivanja i ograničenih sredstava. Komparativno gledajući lokalne se službe pružaju odnosno osiguravaju na različite načine. Postoje razlikovanja komunalnih i osobnih lokalnih službi, ali i razrađeniji modeli razlikovanja socijalnih, ekonomskih, okolišno-urbanističko-planskih službi te policije i srodnih službi kojima je cilj osiguravanje javnog reda. Politika za službe odnosno usluge od općeg interesa Europske unije uzrokuje značajne promjene u sektoru lokalnih službi, pri čemu se mogu uočiti divergentna nastojanja, sektorski pristupi, ali i opstanak različitih modela pružanja lokalnih službi u zemljama članicama. Harmonizacija napreduje, no punu harmonizaciju je teško očekivati. Posebni problem za praćenje, analizu i evaluaciju stanja predstavlja nepostojanje opsežnih komparativnih pregleda stanja u novim zemljama članicama EU. Velika svjetska ekonomska i financijska kriza s kraja 2000-ih bila je vrlo izazovna za lokalne službe naročito u ekonomski slabijim zemljama članicama dovodeći do traženja inovativnih pristupa u prekarnoj situaciji. U Hrvatskoj čitav sektor lokalnih službi prolazi kroz značajne promjene, a od posebnog su značenja promjene koje se tiču vodnih usluga i zbrinjavanja otpada, kao i zdravstva i obrazovanja kao tipičnih lokalnih službi.

Verzija prije korekture. A version before proofreading.
U susretima domaćih muzikologa i etnomuzikologa posljednjih se godina gotovo redovito nameće pitanje tradicijske glazbe kao predmeta etnomuzikologije. Svaka je glazba tradicijska, reći će muzikolozi, pa stoga etnomuzikolozi, proizlazilo bi iz toga, griješe u određenju svog realnog predmeta, odnosno presižu predaleko, u polje hipotetičke sveobuhvatne znanosti o glazbi. Stoga, kad muzikolozi govore o glazbi koja bi imala biti poljem etnomuzikološkog autoriteta, koriste se terminima folklorne, pučke, narodne glazbe ili, možda i najčešće, glazbenog folklora. Mogla bi se iz toga graditi rasprava o odnosu dviju disciplina na domaćem terenu, no ambicije su mi ovdje skromnije. Ponudila sam uvid u razloge za pomak od narodne i folklorne k tradicijskoj atribuciji u etnomuzikologiji. Uključila sam i analizu poimanja tradicije u bliskoj disciplini folkloristike, manje i etnologije, no ne i muzikologije, budući da potonja i nije imala utjecaja na kretanja u etnomuzikologiji. Ipak, usprkos tomu, ispisala sam svojevrstan terminološki prilog u čast slavljenici, njezinim pristupima i interesima. Etnomuzikološku sam “tradiciju” usto ponegdje pokušala dovesti u odnos s muzikološkom.
Summary: Meetings of Croatian musicologists and ethnomusicologists in the past several years almost regularly raise the question of traditional music as the subject of ethnomusicology. All music is traditional, claim the musicologists, from which follows that ethnomusicologists are mistaken in the definition of their field of interest, or rather reach too far, into the field of hypothetical comprehensive study of music. Musicologists, therefore, when speaking of music that should fall within the ethnomusicological area of expertise, use terms such as folk music, popular music or, perhaps most frequently, musical folklore. This could be basis for a discussion of the relationship of the two disciplines on the home turf, but my ambitions in this case are more modest. I have offered an insight into the reasons for the shift from folk and folkloric to traditional attribution in ethnomusicology. I have also included an analysis of the understanding of tradition in the closely related discipline of folklore studies, and to a lesser degree of ethnology and cultural anthropology, but not of musicology, as the latter had no influence on the developments in ethnomusicology. Still, I have written a sort of a terminological contribution as an homage to the honouree, her approaches and interests. In the process, I have attempted here and there to depict the relationship between the ethnomusicological “tradition” and the musicological one.

U ovom tekstu predstavit ćemo, prvi put, neke od hrvatskih doseljenika koji se ističu svojim radom u korist zajednice, ali i druge koji su pridonijeli kulturi, ekonomiji, industriji i ostalim područjima društvenog života u Brazilu, svojoj novoj postojbini. Želja je da se ovime omogući veća vidljivost brazilskih Hrvata u domovini te da ih se uključi u opću povijest hrvatskog iseljeništva. Ovaj mali leksikon predstavljen je izvorno u knjizi „Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja”, koja je objavljena 2019. godine kao dio istraživačkoga projekta, uz potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, kojim se željelo sustavnije proučiti ovo pitanje u sklopu aktivnosti hrvatskoga doma Croatia Sacra Paulistana u São Paulu. Važno je i napomenuti da se ona temelji na doprinosu Nikice Talana u knjizi „Hrvatska – Brazil, kulturno-povijesne veze” iz 1998. te dijelu informacija koje se nalaze u dvije knjige: „Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1967.” Vinka Nikolića i „U potrazi za Hrvatima kroz Južnu Ameriku” Ivana Hetricha, iz 1996. godine.

U hrvatskom postoje dva pridjevna oblika izvedena iz pojma tradicije: tradicijsko i tradicionalno. Autorica dokumentira pojavu, razvoj i povijesne mijene u značenju ovih pridjevnih oblika u različitim disciplinama humanističkih i društvenih znanosti. Tradicionalno se koristi od 19. stoljeća u konvencionalnim značenjima prenošenja s generacije na generaciju i podržavanja postupaka, struktura, saznanja i vrijednosti preuzetih iz prošlosti, te je prisutno u različitim disciplinama. Tradicijsko je pak vezano gotovo isključivo uz etnologiju, folkloristiku, etnomuzikologiju i srodne discipline i etabliralo se od sredine 1970-ih. U okviru kulturnohistorijske etnologije poslužilo je kao pridjev koji je najprije specificirao, a potom i zamijenio prethodni središnji pojam narodnoga, dok je u okviru kritičke etnologije bilo oznakom novoga predmeta istraživanja – dinamične i promjenljive tradicije, kao i novoga pristupa takvom etnološkom predmetu. Do kraja 1980-ih postalo je međutim oznakom etnološkog predmeta neovisno o pristupu. I premda se koncepcija dinamične i promjenljive tradicije nastavila razvijati u 1990-ima i 2000-ima, nadograđujući elemente hotimičnog konstruiranja, kontinuiteta promjena, idenficiranja zajednica i izvedbi pojedinaca, pridjev tradicijskoga, kako pokazuje ova analiza, preobrazio se u suprotnost značenju koja mu je inicijalno pripisivala kritička etnologija i folkloristika. Rasplinula ga je, moglo bi se reći, snaga tradicionalizma, pa on danas prvenstveno naznačuje kanoniziranje tradicije, njezinu preobrazbu u stabilnu, trajnu, neintencionalnu, arhaiziranu, vrijednu baštinu.
Summary: In Croatian there exist two adjective forms derived from the notion of tradition: tradicijsko and tradicionalno. The author documents the origin, development and historical changes in the meaning of these two adjective forms in humanities and social sciences. Tradicionalno has been used since the 19th century onwards in the conventional meanings of transmitting from generation to generation, and sustaining procedures, structures, insights and values taken from the past; up until today, it has been present in various scholarly disciplines. In contrast, tradicijsko was introduced in the mid 1970s in ethnology, folklore studies, ethnomusicology and affined disciplines. Within cultural-historical ethnology it firstly served as an adjective that specified, and later on replaced the previous central term of narodno (folk), while within critical ethnology it was a marker of the new research subject – dynamic and changeable tradition, as well as of the new approach to such a subject. By the end of 1980s, however, tradicijsko became the marker of ethnological subject irrespective of its conceptualization and approach. Although the concept of dynamic and changeable tradition has continued to develop in the 1990s and 2000s, adding the elements of intentional construction, continuity of changes, identification of community and performances of the individual, the adjective tradicijsko, as shown by this analysis, transformed into the opposite to the meaning inscribed initially into it by the critical ethnology and folklore studies. It faded away, one could argue, by the power of traditionalism, and thus today it primarily indicates the canonization of tradition, its transformation into the stable, lasting, unintentional, archaic, valuable heritage.

Rukopisna verzija rada “Žene i glazba: Analiza diskurza jednog općeg leksikona”, objavljenog pod naslovom “Glazbene umjetnice”.
Sažetak: U radu se razmatra zastupljenost i način predstavljanja žena vezanih uz glazbu u jednom općem leksikonu, konkretno u Hrvatskom općem leksikonu, te poredbeno u jednom specijaliziranom glazbenom leksikonu. Činjenice o glazbenicama i glazbenicima zastupljenima u općem leksikonu analizira se na razini strukture ženskih glazbenih profesija u hrvatskoj i drugim glazbama; posebno se analiziraju glazbenice u odnosu na važne glazbenike popraćene portretima; na posljetku, analizira se način na koji se one opisuju, pri čemu se pokazuju određeni obrasci ženskih opisa i vrijednosti, povezani s obrascima opisa i vrijednosti pojedinih glazbenih profesija, područja, žanrova i nacionalnih tradicija. Veća je pozornost posvećena četirima glazbenim profesijama: pjevačkoj, skladateljskoj, pijanističkoj te etno/muzikološkoj i glazbeno-publicističkoj, koje su rodno i spolno različito pozicionirane u sustavu vrijednosti visoke kulture.

Župna crkva u Granešini pripada skupini najoštećenijih građevinama u potresu od 22. 3. 2020. Ovaj članak, objavljen 2011., s priloženim ilustracijama, nastoji podsjetiti o kojem se važnom spomeniku neogotike u Hrvatskoj radi.
The parish church in Granešina belongs to the group of the most damaged buildings in the earthquake that hit Zagreb on 22 March 2020. This article, published in 2011, with the accompanying illustrations, seeks to remind us of this important Neo-Gothic monument in Croatia.

Slijedi sažetak teksta:
Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini, mjestu sjeveroistočno od Zagreba (danas u granicama grada), na obroncima Medvednice, jedan je od najvažnijih spomenika sakralne arhitekture historicizma središnje Hrvatske. Zahvaljujući patronatstvu zagrebačkog Stolnog kaptola nad župom projektiranje nove građevine, na mjestu starije srednjovjekovne barokizirane crkve stradale u potresu 1880. godine, povjereno je arhitektu Hermanu Bolléu koji je, usprkos ograničenim sredstvima koje je imao na raspolaganju realizirao u Granešini jednu od svojih najranijih i najkvalitetnijih novosagrađenih sakralnih građevina.
Crkva je podignuta 1885. – 1886. kao trobrodna jednotoranjska neogotička bazilika s transeptom i poligonalnim svetištem. Oblikovno rješenje Bollé je izveo pod snažnim utjecajem crkve svete Brigitte u Brigittenauu, predgrađu Beča, podignute prema projektima Friedricha Schmidta 1867-1874. godine.
Tijekom 1887. opremljena je novim oltarima, propovjedaonicom, orguljama, klupama i ispovjedaonicama, izvedenima po Bolléovim projektima od strane uglednih zagrebačkih obrtnika (Slavoljuba Wagmeistera, Friedricha Häckera, Antuna Mesića i drugih). Od značajnijih dijelova opreme stare crkve zadržana je u novoj građevini samo kasnogotička skulptura Bogorodice s Kristom u naručju, izrađena vjerojatno u drugoj polovini 15. stoljeća.
Unutrašnjost je oslikana 1899. najvećim dijelom dekorativnim oslikom s nekoliko figurativnih polja. Izradu oslika započeo je Richard Rojnik, no, zbog sukoba sa župnikom, završio je samo svodove. Skupina slikara koje je nadzirao Ivan Tišov: Josip i Mijo Butković, Ivan Zenc, Antun Špende i Neihäusler izveli su ostatak dekorativnog oslika zidova brodova i svetišta crkve, a Lovro Sirnik figurativne kompozicije. Bogata polikromija oslika i variranje motiva daju postavljaju dekorativno slikarstvo granešinske crkve na istaknuto mjesto u umjetnosti historicizma u Hrvatskoj.

Manuscript version of the published paper.
The goal of this paper is to offer a sketch of the presence of Macedonian music in Croatia. Currently, it is arguably the most ubiquitous, ethnically marked non-Croatian music, performed not only by visiting Macedonian musicians, but also by domestic participants, some of whom are Macedonians, while other are non-Macedonian aficionados. It appears not only in small-scale contexts of music-making but also in public performance venues, commercial recordings and in the media, and it comprises not only simple borrowings, but also inclusions of Macedonian features into the scope of Croatian music. In the first part of the paper, the author outlines the Macedonian musical contribution to the shared Yugoslav past, which is central to the flourishing of Macedonian music in Croatia today. She mentions a number of Macedonian urban songs, which functioned as pan-Yugoslav, although they were undoubtedly specifically Macedonian at the same time. Then, she discusses 7/8 meter, which was so popular that it even entered into the representative local musics of Croatia. Finally, she notes the borrowing of some Macedonian musical instruments, especially tapan. The second part of the paper is dedicated to the main participants in the contemporary Macedonian music scene in Croatia: performance groups associated with Macedonian cultural organizations and two ethno-pop bands. The author concludes that the key differences in their positions and perceptions fall along the axis of official and unofficial backgrounds, as well as along the axis of traditionality and hybridity, rather than along the line of ethnicity. At the end is a brief disscussion of hybridity, its benefits as well as its shortages to the understanding of (and writing about) contemporary social and cultural realities. Within this paper, the concept of hybridity is useful as an incentive to look more closely into the politics of representation of all of those participating in the play of traditionality.

Rukopisna verzija objavljenog rada.
Osnovna je nakana ovoga rada pokazati kako se kontinuitet promjena hrvatske tradicijske glazbe u 20. stoljeću u najvećoj mjeri odnosi na njezinu festivalizaciju. Upravo je produkcija smotri folklora, koja je u nas ujedno i najvažnijim poljem primjene etnomuzikoloških i etnokoreoloških znanja, uvelike sudjelovala u kanoniziranju tradicijske glazbe, tj. profiliranju žanrova i stilova koji su ovjerenim tradicijama, kao i profiliranju izvođača koji su ovjerenim nositeljima tradicije, za razliku od onih koji to nisu. Istodobno su stručnjaci smotri stekli status poznavatelja tradicije. Pripremanje za nastupe i nastupi na folklornim smotrama i festivalima su tijekom 20. stoljeća postali najvažnijim prostorom tradicijske glazbe – njezinim autentičnim prostorom, premda i prostorom specifičnih uzusa i okvira, kao i prostorom snažne potpore očuvanju tradicijske glazbe. // U članku se najprije razmatraju implikacije pojma festivalizacije, naročito u odnosu na pojmovni par folklora i folklorizma, a zatim se donosi povijesni pregled koncepcija i prakse tradicijske glazbe u javnoj sferi od 1920-ih do danas. Tijekom 1920-ih i 1930-ih naglasak je bio na festivalskom ulančavanju seljačkih tradicija u nacionalnu kulturu prema dvama međusobno oprečnim modelima: modernističkom 1920-ih i tradicionalističkom 1930-ih. Potom se potkraj 1940-ih etablira koncepcija stilizacije, a od sredine 1960-ih koncepcija izvornosti, obnavljajući tradicionalistički model iz 1930-ih, ali i naslanjajući se na pojedine ključne odrednice prethodne koncepcije, tako da se od tog doba može govoriti o hibridnosti stilizacije i izvornosti. Od 1990-ih se oblikuje koncepcija kulturne raznolikosti, koja podrazumijeva umnažanje legitimnih baština, žanrova, nositelja tradicija, festivalskih programa i okvira, institucija i mehanizama potpore, da bi se posljednjih godina pojavile i naznake pomaka prema baštinizaciji tradicije.
Manuscript version of the published article.
English summary: The main intent of this article is to show that the continuity of changes of Croatian traditional music in 20th century relates first of all to its festivalization. The production of folklore festivals, which is at the same time the most important field for the application of ethnomusicological and ethnochoreological knowledge in Croatia, has played an important role in the canonization of traditional music, establishing particular genres and styles as validated traditions, as well as establishing particular performers as legitimate bearers of tradition, in contrast to those that are not. Simultaneously, festival experts have gained the status of knowers of traditions. In the course of the 20th century, rehearsing for and performances at folklore festivals have become the most important field of traditional music – its authentic field, but also the field of specific requirements and frames, as well as the field of powerful support to safeguarding traditional music. // The article first considers implications of the notion of festivalization, especially in relation to the notions of folklore and folklorism. It is followed by the historical overview of the concepts and practice of traditional music in the public sphere from the 1920s until today. During the 1920s and 1930s the emphasis was on festival binding of peasant traditions into the national culture according to two opposing models: the modernistic in the 1920s and traditionalistic in the 1930s. Than, towards the end of the 1940s, the concept of stylization was established, and from the mid 1960s the concept of authenticity, which revived the traditionalistic model from the 1930s, but also filtered in some of the key principles from the previous concept, so that from that time onwards we can speak of the hybridity of stylization and authenticity. The concept of cultural diversity, which presupposes multiplication of legitimate heritages, genres, bearers of tradition, festival programs and frames, institutions and mechanisms of support, has been operational since 1990s. In the last few years have appeared signs of a shift towards the heritagization of tradition.

Zaštitni su znak Međimurja njegove popijevke. U okviru hrvatske glazbe predstavljaju pravu posebnost jer se odlikuju melodijskim linijama širokoga opsega sazdanima na starocrkvenim modusima, pentatonici ili na molskom tonskom načinu, jer se u svom tradicionalnom, standarnom izričaju izvode i solistički (a ne samo skupno), mnoge u slobodnom, parlando rubato ritmu kojim pjevač/ica slijedi ritam i značenja pjevanoga teksta, kao i jer je riječ o odista ogromnom fondu različitih napjeva i tekstova pjesama. Preko tri tisuće popijevaka takvih karakteristika prikupio je, transkribirao i analizirao Vinko Žganec (1890.-1976.), vodeći hrvatski etnomuzikolog svojega doba. U današnjoj se praksi, međutim, međimurske popijevke češće izvode skupno nego solistički, i to ne samo jednoglasno nego i višeglasno, sve do četveroglasja. Jednako tako, veoma je česta i instrumentalna pratnja, najčešće tamburaška. Također, s obzirom na načine izvođenja karakteriziraju ih i poneke druge značajke zborskoga pjevanja – dinamičke i agogičke razlike, tendencija prema čvrstom ritmu i jednostavnim mjerama te, s obzirom na način rada, uvježbavanje pod vodstvom istaknutog, nerijetko i glazbeno školovanog pojedinca (voditelja ili dirigenta) i uz oslanjanje na pisane izvore (napose Žgančeve zbirke). Izrazitu posebnost predstavlja i nazor o individualnom autorstvu popijevaka, koji je široko rasprastranjen upravo među njezinim nositeljima. To ih, međutim, ne priječi da popijevke istodobno shvaćaju i prakticiraju kao opće dobro, vlastitu narodnu tradiciju i važan simbol identiteta.
Title in English: Folksongs of Međimurje

Cilj je istraživanja proniknuti u prirodu glazbene strukture, u proces stvaranja glazbe, u osobine glazbenog mišljenja i mišljenja o glazbi. U iskazima o glazbi s područja Slavonije dominira ideja glazbenih vrsta, proisteklih iz upotrebe glazbe, a u zbirkama folklorne glazbe ideja glazbenih oblika (napjeva ili pjesama). Povezivanjem ta dva koncepta – analizom po kriteriju teksta, teksture i konteksta izvođenja – pokazuje se da je u svakoj izvedbi u stanovitoj mjeri na djelu međuodnos između zajedničkog i osobnog, normativnih uporišta i imanentno osobnih glazbenih sklonosti određenog pjevača.
Summary: The objective of the research is to penetrate to the nature of musical structure, to the process of creation of music, to the characteristics of musical thought and thought about music. Statements about music from Slavonia are dominated by the idea of musical genres, while in the collections of traditional tunes there is the idea of musical forms (tunes or songs). By connecting these two concepts (analysis according to text, texture and context of performance) it was found that every performance is the result of creative tension between communal and personal, normative and individual.

Knjiga Europeizacija hrvatske javne uprave zbornik je radova nastalih
u okviru projekta Europeizacija hrvatske javne uprave: utjecaj na razvoj i
nacionalni identitet koji se pod brojem 066-0661428-2515 vodio uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske u razdoblju 2007.–2014.

Поштовани читаоци,

пред вама се налази књига која се састоји од деветнаест изабраних чланака писаних у протекле три године и објављених на неколико интернет портала. Неки од овде објављених чланака су већ послати редакцијама научних часописа и њихово објављивање се очекује следеће или за две године док ће други морати претходно да се дораде према свим захтевима знанственог објављивања пре него што буду послати за штампу. У овој књизи се датум коначне редакције сваког чланка спремљеног за штампање у овој збирци налази на његовом крају.

Тематика ове збирке чланака је комунистичко преотимање власти у бившој Југославији и завођење антисрпске и пре свега великохрватске диктатуре у циљу што темељнијег уништења Србије, Срба и свега што је српско, а на другој страни задовољавање националистичких апетита свих не-српских нација и појединих националних мањина. Југословенски комунисти, предвођени не-српским партијским врховништвом, су уништавање Србије и Српства као свој партијски и национални циљ зацртали још пре Другог светског рата да би у току самога рата уз помоћ солдатеске прекодринских Срба и пресвучених усташа успели да коначно освоје Србију и Југославију коју су преуредили и водили тако да су у њој Срби и Србија били једини губитници. Титоистичко силовање Србије и Српства се спроводило и преко прекрајања и подметања ноторних лажи о карактеру и току Другог светског рата у Југославији а у овим повесним кривотворинама и идеолошко-политичком испирању мозгова је предњачила пре свега новоформирана квазинаучна грана историјске науке - титографија чијој је основни циљ био да своје повесне фалсификате и ноторне лажи легализује и тако наметне као недодирљиву догму читавом друштву под називом титологије.

Циљ ове збирке је да се искључиво позивањем на релевантне истинске повесне изворе и логична закључивања ова великохрватска антисрпска титографска титологија бар донекле раскринка и разбије како би се коначно спаковала у мртвачки сандук и занавек покопала. На вама је да оцените колико смо успели у нашим намерама. 

7. јануар 2012. г., Виљнус

Ваш, Владислав Б. Сотировић 



Summary

This is a book composed by nineteen chosen articles written during the last three years and published at several internet pages. Some of them are sent to be published at scientific journals while the others are waiting to be firstly “scientifically arranged” and to be sent to the scientific journals for publishing as well. In this collection of the articles you will find at the end of each of them the date when the last version of the text was prepared for printing in this book. 

A thematic issue of this collection of the articles is a Communist overtaking a power in ex-Yugoslavia and establishing of the Communist dictatorship that was above all anti-Serbian and pro-Croat with a final aim on one hand to destroy Serbia and Serbian nation and on the other to satisfy all non-Serbian ethnic groups’ nationalistic claims. The Yugoslav Communists, led by non-Serb party leadership, have been fixed destruction of Serbia and the Serbdom as a party and national goal even before the WWII. They succeeded to occupy Serbia and Yugoslavia at the end of the WWII with a great help by redressed Croat Nazi ustashi and Serbian peasant who both of them joined Communist partisan movement led by half Croat and half Slovenian Roman Catholic, a former Austro-Hungarian soldier and sub-officer – Josip Broz Tito. In Titoist Yugoslavia, or better to say Croatoslavia, the Serbs and Serbia became the only losers.     

Post-war Titoistic raping of Serbia was systematically organized within a framework of falsification of both the WWII history and the history of the Communist Party of Yugoslavia that was based on notorious lies and fabrication of the documents as well as on constant process of ideologically-politically based washing brains of all Yugoslav citizens but primarily of the Serbs from Serbia. On this way it was established a quasi-scientific historiography – Titography, which had as a main political goal to legalize its own historiography fabrications for the purpose to impose them to the rest of society as a universal ideological dogma that we can call as Titology. 

The aim of this collection of the articles is to beat a nationalistic great Croatian Titographic Titology by using the relevant archival sources and logical conclusions for the sake to finally bury the Communist lies  forever. 


January 7th, 2012, Vilnius

Vladislav B. Sotirovic

Book in Croatian: Croatian, Peasant, Old and Local: History and Ethnography
of the Public Practice of Folk Music in Croatia,
The history of folk music in Croatia is closely connected with the history of its practice at festivals and other related events. Relation to its key components – Croatian, peasant, old and local – has been discursively configured differently during certain periods, but it has occurred and exemplified itself primarily in the field of public practice. The central contentious questions, up to present times, have been: who are legitimate bearers and connoisseurs of folk music and how a public practice of folk music has relied on a folklore music practice. In answer to these questions a modernistic model in the 1920s, traditionalistic in the 1930s and socialist realism model during the 1950s were shaped.
See full English summary on pp. 403-410 in the book.

Autori ovih priloga Dominik Mandić i Krunoslav Draganović smatraju se najboljim poznavaocima Bosne i Hercegovine u hrvatskoj historiografiji ovog stoljeća. O povijesti ovih dviju pokrajina od "ujedinjenja" 1918. godine pa do propasti komunističke vlasti u nas, dakle u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo slobodno pisati.
Stoga nije ni čudo da je Draganović raspravu "Hrvati i Herceg-Bosna" objavio pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin i da je 1940. godine bila zabranjena. Dominik Mandić je svoju studiju pod naslovom "Herceg -Bosna i Hrvatska" mogao objaviti u emigraciji (Buenos Aires, 1963 u izdanju Hrvatske revije Vinka Nikolića). Objavljivanjem ovih dviju rasprava hrvatski čitatelji imat će mogućnost da se na temelju kratkih, ali solidnih znanstvenih sinteza upoznaju s poviješću i etničkom strukturom stanovništva Bosne i Hercegovine.

Novi, 146. broj Universitasa izlazi u ponedjeljak (27. prosinca) u Jutarnjem listu, Novom listu i Slobodnoj Dalmaciji, a dan kasnije (utorak, 28. prosinca) i u Večernjem listu.


Link na Universitas Portal: https://www.universitas-portal.hr/stize-novi-universitas-12/

Pošto je uglavnom poznat levičarski angažman Miroslava Krleže, u članku je pažnja posvećena njegovom odnosu prema nacionalizmu. Bio je privrženik pravaške ideologije i do kraja života je širio i afirmisao te ideje, dok je njegovo članstvo u Komunističkoj partiji bilo stvar oportuniteta. Delujući u sferi kulture Krleža je uvek imao u vidu hrvatske nacionalne interese i najvažnije ideje Ante Starčevića. Nastojao je da u promenljivom istorijskom kontekstu očuva kontinuitet pravaške ideologije, plasirajući njene elemente na polju književnosti i eksikografije. Starčević je za Krležu bio ličnost naročitog značaja i s pravom se smatra da je bio njegov „glorifikator“.

This paper discusses the role of the Roman amphitheatre in Salona
during the rise of Christianity and subsequent prohibition of gladiator
games. Following the rich history from the times of Roman rule in antiquity, a degradation of once the most glorious edifices of the Roman Empire became prominent. With the rise of Christianity, sanctuaries of the goddess Nemesis were adapted into Christian memorial chapels to honor the martyr’s death of a priest Asterius and of four praetorians, that is, the soldiers of Diocletian’s body guard (Antiochianus, Gaianus, Paulinianus i Telius).
In the beginning of the 5th century, interacting gladiator fights in the amphitheatre were banned by Honorius’ imperial order from the year 404., but gladiator and beast fights continued, because the amphitheatre was in function until the 6th century, after which it was systematically used as a free stone quarry. It is also important to mention the unscrupulous conversion and adaptation of the edifice of Salonitan amphitheatre with the purpose of using it as a defensive fortress during the well-known Gothic-Byzantium wars.

Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dosada se uglavnom fokusirala na " Ciglanu " kao najo-zloglašeniji među jasenovačkim logorima iz kojeg je 22. travnja 1945. izvršen proboj logoraša. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma je sporadično, fragmentarno i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu. Cilj ovog rada je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti dosada pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. Među dokumentima iz Državnog arhiva u Sisku naročitu pažnju izaziva zapisnik koji otkriva identitet " upravnika zatočenika u Jasenovcu " i koji stoga dovodi u sumnju točnost pojedinih navoda Mirka Šimunjaka na čijem se svjedočanstvu ponajviše zasniva teza o tzv. " radnoj grupi Jasenovac ". Ključne riječi: Drugi svjetski rat, poraće, Križni put, Jasenovac, sabirni (koncentracijski) logor, komu-nistički zločini. UVOD Naselje Jasenovac smješteno je na lijevoj obali rijeke Save oko 100 km jugoistočno od Zagreba. Na desnoj obali, nasuprot Jasenovcu, u Savu se ulijeva rijeka Una, a sje-verno od mjesta nalazi se rijeka Strug. Prema registru župa iz 1501. župa u Jasenovcu jedina je, uz onu u Dubici, od sedamnaest župa iz 1334. preostala poslije turskih osvajanja u drugoj polovici XV. st. 1 Borbe s Turcima nastavljaju se kroz cijelu prvu

Europski parlament usvojio je zakon odnosno donio Direktivu kojom se u EU od 2022. zabranjuju plastični predmeti za jednokratnu upotrebu kao što su tanjuri, pribor za jelo, slamke za piće... Jesmo li spremni?

Link na Universitas portal:
https://www.universitas-portal.hr/u-morima-ce-uskoro-biti-vise-plastike-nego-riba/

The chapel of St Peter and Paul in Zagreb`s central cemetery Mirogoj belongs to a group of the most interesting sacral buildings erected in Croatia`s capital at the end of the 19th century. It is one of the first monumental mausoleums ever built outside the Mirogoj`s arcades and one of the fi nest works by the architect Herman Bollé in his version of the neo-Byzantine style. It was erected in 1891 to serve as lieutenant general Petar Kukulj`s mausoleum by his widow Judita. Petar Kukulj was an Austro Hungarian field-marshal. Since such mausoleums were used by a small number of worshippers, there was no need to make them large. Moreover, the locations where they were going to be built were often very limited in order to leave more space for the cemetery. Therefore, during historicism such cemetery chapels were often erected as centrally planned buildings whether the mausoleums in question were Catholic, Orthodox, Evangelical or Jewish. Hence, Bollé was provided with an opportunity to practice designing centrally planned neo-Byzantine buildings. Since he had been working for the Orthodox Church he was mostly compelled to restore earlier buildings and build new ones of a longitudinal plan which could facilitate a greater number of believers. On those churches he hadn’t had a chance to build domes. The chapel of St Peter and Paul at Mirogoj cemetery is one of the Bollé`s most signifi cant neo-Byzantine centrally planned domed buildings. Looking at his work, we can see that Bollé`s neo-Byzantine style is infl uenced by Byzantine, Romanesque and even Renaissance elements. He also found a great inspiration in late Rundbogenstil (Round-arch style) of Berlin architecture of the 1860s and 1870s. Orthodox bishop Miron Nikolić commended his work in the chapel and it seems that it had convinced him to entrust Bollé with a comprehensive renovation work on his cathedral in Pakrac, as well as some other buildings in Pakrac eparchy (parish church in Bjelovar for example). Thanks to his work on Kukulj chapel and renovation work on parish church of Transfi guration in Zagreb, Bolle was later commissioned to renovate the Orthodox monastery Grgeteg on Fruška Gora, and the Church of Holy Spirit, Ruma, and so on. Immediately after the work in the chapel of St Peter and Paul was fi nished, the walls were painted and the interior was furnished. Zagreb Crafts School professor Josip Bauer is the author of all decorations on the walls and icons on the iconostasis. All the icons were made on a gold background showing Bauer`s relation to the Byzantine art of drawing. The author attended the Academy in Munich. Therefore, compositions of his works are inherently in correlation with the tradition of western painting but there is also a very strong infl uence of the Nazarenes. Bauer was obviously familiar with the orthodox iconography which resulted in numerous commissions by the Orthodox Church in Croatia. The position of icons on the iconostasis follows the usual rules of the Orthodox Church, but still there are some differences. In the bottom line we can see Annunciation in imperial court with icons of enthroned Christ and Virgin by its side. On the side doors we can see Michael the Archangel and Gabriel the Archangel. Saint Peter and Paul, to whom the chapel is dedicated, are painted on the left end of the row and Saint John the Baptist is on the right end. Two central rows of icons on the iconostasis depict the scenes from the life of Christ and Virgin Mary. The top of the iconostasis shows the prophets painted in round medallions and in the central axis we see the crucifixion of the Christ flanked by the Virgin Mary and Saint John the Baptist) painted above the icons showing the Holy Trinity and God the Father. Herman Bolle is the author of the design for the iconostasis as well as the entire chapel project. The estimated cost of the chapel was 14.000 forints (28.000 krones) which was a substantial amount in that time.

U radu se opisuje djelovanje Društva perojskih Crnogoraca od početka 2003. do potkraj 2005. kad je perojsko pojanje prošlo put od nepoznanice do ovjerene baštine. Ključni su u tome procesu bili pojedini članovi Društva, ali jednako je važan bio i rad stručnjaka u prošlosti, odnosno građa što su je prikupili (etnomuzikološka građa Miodraga Vasiljevića i usmenoknjiževna građa Maje Bošković-Stulli). Usto su značajno pridonijeli i današnji stručnjaci, a skopčano s njima i državne institucije i međudržavni programi. Riječ je o primjeru iz tematskog sklopa javne prakse folklora, primijenjenog rada stručnjaka te identificiranja, dokumentiranja i obnavljanja baštine, čime se mnogo bavi i Zorica Vitez u svojim znanstvenim radovima, a još više susreće u svom primijenjenom radu.
Title in English: A Contribution to Heritage Production: Revival of Pojanje among Peroj’s Montenegrins

Sažetak: Rad se temelji na izvorima i literaturi koji govore o dolasku, životu i radu židovske obitelji Gross u Daruvaru, koja dolazi u drugoj polovini XIX. stoljeća kao obitelj prvog rabina židovske zajednice u Daruvaru. U prvom se dijelu analizira dolazak Židova u Daruvar i razvoj njihove zajednice do Drugoga svjetskog rata. Drugi dio govori o do-lasku rabina Izaka Grossa sa svojom obitelji u Daruvar, životu ove obitelji u Daruvaru i njezinu razvoju do Drugoga svjetskog rata, s posebnim naglaskom na obitelj Salomona Grossa i njegove djece koji će u kratkom razdoblju od početka do sredine XX. stoljeća postati najbogatija obitelj i " gospodari " Daruvara. U trećem dijelu raspravlja se i analizi-ra stradanje Židova Daruvara i obitelji Gross tijekom Drugoga svjetskog rata. Židovska populacija Daruvara stradala je gotovo 80%, a više od polovice članova obitelji Gross stradalo je u tom ratu. Četvrti dio su dokumenti koji govore o nastavljanju stradanja Židova u novome, komunističkom totalitarizmu, ne samo oduzimanjem (konfiskacijom) zemlje, nego i presudama nad živim i mrtvim članovima obitelji Gross. U petom se pak dijelu analiziraju ti dokumenti i način stradanja Židova poslije Drugoga svjetskog rata. Na kraju je zaključak kako su dva totalitaristička sustava, nacistički i komunistički, svaki na svoj način utjecali na to da danas u Daruvaru gotovo nema Židova, a u potpunosti su nestali članovi obitelji Gross.

The research on World War I in Croatian historiography was analysed in the first part of this paper in the context of extreme twists and turns of dominant narratives and public paradigms in Croatia in the period from 1918 to 2015. In accordance with those twists and turns, approaches to the research on the topic were changing also. Thus, four main periods in Croatian historiography, which coincided with the changes of the state frameworks that Croatia was a part of, can be singled out/defined: 1918-1941 (Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes/Yugoslavia), 1941-1945 (Independent State of Croatia), 1945-1991 (Federal People’s Republic of Yugoslavia/Socialist Federal Republic of Yugoslavia) and the period after 1991 (Republic of Croatia). In the second part of the paper trends in research on World War I in Croatian historiography during the past hundred years were compared with the dominant trends in Western European historiographies (England, France and Germany). They showed great similarities, but no direct influence of foreign historiographies on the national one could be confirmed. Therefore, a thesis was posited that these similarities have largely been the result of general social circumstances in Europe.

The purpose of this work is to show the change of political and ideological stances in the ranks of the Croatian Social Democrats in the First World War. The topic is analysed in the methodology of the constellational research, in the connection with the events in German and Austrian Social Democracy, as well as in the context of the war policy of the Central Powers. The first part of the work discusses the shift of political and ideological views of the Croatian Social Democrats that occurred in the first two years of the war, while the second part discusses this topic during the last two years of the war, until the creation of the National Council of the Slovenes, Croats and Serbs in Zagreb at the beginning of October 1918. It is shown that the primary shift from the revolutionary and internationalist principles towards the reformist principles of the leading Croatian Social Democrats occurred due to the complex political and war circumstances, as well as the pressure of the state. The events of the last two years of the war, especially after the October Revolution in Russia, caused visible stratification of political and ideological views in the ranks of Croatian Social Democracy, primarily with regard to the revolutionary/international and reformist/national tactics.

Knjiga govori o povijesti izgradnje i opremanja jedne od najvećih historicističkih stambenih građevina u Zagrebu, vile Živković-Adrowski-Lubienski u Jurjevskoj 27 u Zagrebu. Vilu je podigao 1880. - 1881. barun Jovan Živković, predstojnik Odjela za unutarnje poslove hrvatske Zemaljske vlade prema projektu Kune Waidmanna s kojim je surađivao Herman Bollé. Ovu prostranu neorenesansnu građevinu s golemim vrtom, izvorno veličine 3 jutra, kupila je 1894. obitelj Adrowski koja ju je opremila namještajem izvedenim prema Bolléovim projektima. Albertina Adrowski, rođena Unukić, bila je nećakinja biskupa Josipa Jurja Strossmayera zbog čega ova vila postaje adresa biskupa pri njegovim posjetama Zagrebu. Nakon Albertinine smrti 1936. prelazi u vlasništvo njezine najmlađe kćeri Zlate Lubienski. U razdoblju od 1938. do 1956. u vili je Zlata Lubienski udomila jednu od najpoznatijih njemačkih glumica 20. stoljeća Tillu Durieux. U to su se vrijeme u ovoj građevini nalazile dvije vrijedne zbirke umjetnina: Zlate Lubienski i Tille Durieux. Prizemlje vile prodano je 1974. obitelji Baldani nakon čega je adaptirano prema projektima poznatih zagrebačkih arhitekata Bernarda Bernardija, Vjenceslava Richtera i Branka Silađina. Obitelj Bračun adaptirala je vilu sukladno konzervatorskim načelima između 2012. i 2015. godine.

Summary, page 267: "The main purpose of this book is to present the appropriation of historicist elements in Ustasha and Marxist elements in Yugoslav Communist ideology. To this end, the book investigates the separate development of these ideologies in relation to a wider circle of intellectuals and the mutual conflict of representatives of these ideologies during the Second World War in Croatia. The book is written on the basis of partially or completely unknown sources from numerous domestic and foreign archives, periodical publications of that time, relevant secondary literature and in the methodology of historicist constellational research. The topic of the book is contextualized by a longer historical duration beginning with the roots of the mentioned ideologies in the „long 19th century” in the first part of the dissertation, through their formation in the Interwar Period in the second part, and finally during the Second World War in the third, main and the largest part of the book. Based on historical research, it is concluded that misused historicist principles played a significant role in the formation of the political ideology of pravaštvo, and then in the Ustasha ideology that claimed to be its successor. At the time of its formation in the Interwar Period, the latter was open to nationalist, totalitarian and similar elements of related fascist movements, and during the Second World War it merged with biologistic (racial) elements, trying to achieve its political goals on that basis, which were largely guided by the ideas of ideologically misused historicism. It is also concluded that the Yugoslav Communist ideology at the time of its formation in the Interwar Period accepted the Stalinist ideology of Marxism-Leninism, which could not be fully enforced due to the weakened position of the Soviet Union and the Communist Party of Yugoslavia during much of the Second World War. However, in parallel with the military successes towards the end of the war and the final defeat of the Ustasha Independent State of Croatia, measures came to the fore in order to realize the vision of a future socialist socio-economic order based on the Stalinist ideology of Marxism-Leninism."

У чланку се анализира борба два супротстављена концепта државног уједињења Јужних Словена: једног око Србије, а другог око Хрватске. Ти концепти су се ослањали на два политичка програма: Начертаније Илије Гарашанина и хрватско државно право Анте Старчевића. Између њих се водила некад отворена, а некад прикривена борба још од средине 19. века. Акутна фаза сукоба наступила је током Првог светског рата, када је учињено више покушаја Београда и Загреба да се наметну као центар нове државе. Док је српска влада једногласно тежила да улога "Пијемонта" припадне Србији, Југословенски одбор је био подељен на оне чланове који су у тој улози видели Хрватску и оне који су подржавали политику српске владе. Услед нових чињеница, које је донео Први светски рат, показало се да су оба програма неизводива и да је могућа једино заједничка држава.

INTERPRETACIJA ARHEOLOŠKOG NALAZIŠTA ASERIJE (ASSERIA) U OČIMA TALIJANSKOG OPATA I PUTOPISCA ALBERTA FORTISA SAŽETAK Putopisno-istraživački rad Alberta Fortisa predstavlja jedan od najvažnijih izvora za poznavanje povijesnih, kulturnih, etnoloških i drugih prilika na području istočno-jadranske obale i njenog zaleđa u drugoj polovici 18. stoljeća. Upravo je znatan doprinos fortisologije u poznavanju i interpretaciji arheoloških nalazišta na definiranom prostoru, među kojima posebnu znanstvenu pozornost zaslužuje Aserija (Asseria). Interdisciplinarnim pristupom autor potkrepljuje svoje istraživanje povijesnim izvorima, natpisnom građom, arheološkim ostacima, toponomastičkim survivalima, rekonstrukcijama, arhivskim, kartografskim i drugim vrstama podataka.

The construction of the Vukovar's old water tower, built in 1913 by Banheyer & Son Company based on the design of the Vukovar engineer Fran Funtak, is described in the paper. It is a fine specimen of the late secession architecture in Croatia. The water tower is made of reinforced-concrete and was built according to construction principles that were considered highly advanced at that time. Its capacity is 50,000 litres and it is 19,00 metres high. The water tower was damaged during the 1991-95 war and was rebuilt in accordance with the original plans immediately after the end of hostilities.

Vieux château d'eau de Vukovar bâti en 1913
La construction du vieux château d'eau de Vukovar, bâti en 1913 par Banheyer & Son selon le projet d'ingénieur de Vukovar M. Fran Funtak, est décrite dans l'ouvrage. Il s'agit d'un monument intéressant de l'architecture fin de l'époque de sécession en Croatie. Le château d'eau est fait en béton renforcé et a été bâti selon les principes de construction considérés très avancés à l'époque. Sa capacité est de 50.000 litres et sa
hauteur est de 19.00 mètres. Le château d'eau a été endommagé pendant la guerre 1991-1995, et a été reconstruit, conformément aux plans originaux, immédiatement après la fin des hostilités.

Der alte Wasserturm von Vukovar aus dem Jahr 1913.
Im Artikel beschreibt man den Bau des alten Wasserturms in Vukovar aus dem Jahr 1913., den die Firma Banheyer u. Sohn nach dem Entwurf des vukovarer Ingenieurs Fran Funtak erbaute. Es handelt sich von einem interessanten Denkmal der Ingenieurarchitektur des späten Jugendstils in Kroatien. Der Turm wurde aus Stahlbeton nach den damals modernsten Prinzipen erbaut, mit Kapazität von 50 000
Liter Wasser und Höhe von 19,00 Meter. Der Wasserturm war während des Krieges 1991./95. beschädigt, wurde aber sofort danach in Originalform erneuert.

Architectural atlas of Zagreb contains overview of the history of Zagreb architecture and 900 entries on buildings from all parts of the city.
The buildings are grouped according to Zagreb’s neighborhoods: Upper Town, Kaptol, Lower Town - Centre, Lower Town - West, Lower Town - East, Savska street, Vukovarska street and Slavonska avenue, New Zagreb, etc. Each of these neighborhoods has been split into streets, and the buildings are organized according to their official street number. Along with each city area, a map showing the locations of all the marked buildings mentioned in the atlas is also attached.
The buildings in this atlas have been selected primarily according to their importance to the history of Zagreb’s architecture, while also bearing in mind their interest to the average visitor to Zagreb. The city center (Lower Town, Upper Town, and Kaptol) has been covered in most detail.

Uključivanje djece u kulturu i učenje djece o važnim stvarima vezanima uz svijet kulture veliki je izazov, ali jako važna i pohvalna stvar. Posebnu notu tom izazovu daje rad s djecom kojoj je potrebno posvetiti nešto više vremena i pozorno¬sti zbog njihovoga zdravstvenog sta¬nja, kao npr. autističnoj i slabovidnoj djeci. Sa¬vr-šen primjer udruge koja već trinaest godina neumorno radi s djecom jest udruga Tonkica Palonkica frrr – svijet Mladena Kušeca. Riječ je o udruzi pokojnoga Mlade¬na Kušeca, poznatog kao pripovjedača, pjes¬nika, publicista, novinara, čovjeka koji je neizmjerno volio raditi s djecom. Udrugu Tonkica Palonkica osnovao je 2008. godine te ju je nazvao po svojoj poznatoj emisiji iz 80-ih godina prošloga stoljeća, emisiji koja je zauvijek pozitivno obilježila Obrazovni i dječji program na Radio Zagrebu. Nakon njegove smrti potkraj 2020, početnom nazivu udruge Tonkica Palonkica frrr dodan je dio Svijet Mladena Kušeca njemu u sjećanje.