Teologija

Autor u članku ispituje koje teološke poruke valja bolje uočiti u dogmi o uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesku slavu. Polazište predstavljaju stvarnosti ljudske patnje i boli, mučeništva i poniženja. Te su stvarnosti na poseban način utkane u drevnu Srijemsku biskupiju i u njezino svetište Gospe Tekijske. Također, iste su stvarnosti pritiskale Crkvu i svijet u vrijeme proglašenja same dogme. Prvo poglavlje razlaže izrazito pozitivni stav švicarskog psihologa i psihijatra protestantskog podrijetla Carla Gustava Junga spram dogme o Uznesenju. Jung u njoj vidi konačni odgovor Božje intervencije nad patnjom i boli. Takav se stav produbljuje u drugom poglavlju, istražujući teze talijanskog teologa Stefana De Fioresa, za kojeg je Gospodinova majka »mikropovijest spasenja« u kojoj se otkrivaju duh i logika konstantnih načina Božjeg djelovanja u povijesti spasenja. De Fiores Marijino uznesenje na nebo razumijeva u duhu božanske logike poniženja i uzvišenja, prema kojoj na ljudsku kenozu Bog uvijek odgovara slavom. U Isusu Kristu taj je način objavljen u punini, a potvrđen u Marijinom životu te time dodatno osnažen kao gramatika pravednikova života. U zaključnim se mislima pokazuje da Jung i De Fiores, svaki u svojoj hermeneutici, dolaze u suglasje glede nasuprotnosti i uzajamnosti poniženja i uzvišenja kao bitne poruke Marijina uznesenja na nebo.

POVZETEK V razpravi odgovarjam na zahtevni vprašanji: Kaj je BOG in kaj je JAZ v razsežnosti globine obeh soodvisnih pojmov. Odgovori so skladni z premisami o Bogu: o njegovi vseprisotnosti, stalni dinamiki, nedoločljivosti, neupodobljivosti, neulovljivosti ipd. Vprašanje Boga povezujem z JAZom, ki je v globini naše DUŠE prav tako neulovljiv, a se tudi tej božanskosti lahko približujemo. Pojem Boga prestavim v mikrokozmos med t.im. osnovne teoretične delce, za katere veljajo vse premise, ki veljajo za pojem Bog, od vsepovezanosti, vseprisotnosti, do delne neupodobljivosti, nedoločljivosti...

¿Hay pruebas de que María estuvo afectada por el pecado? ¿Tuvo temor, angustia, pasó por la llamada "dormición", tuvo conciencia de pecado y reconoció la falta de un Salvador, pasó por causa de su parto por el tiempo de purificación y ofreció sacrificios con derramamiento de sangre por abrir la matriz? Examinamos el término  κεχαριτωμένη (kejaritoméne) “llena eres de gracia” o “plena de gracia” con otros paralelos griegos y  otros aspectos. ¿Puede Dios contaminarse?

Lo scopo della nostra tesi è di collocare la cooperazione salvifica della Beata Vergine Maria nell’ampio contesto dell’antropologia teologica. Con ciò intendiamo effettuare un ulteriore approfondimento in chiave antropologica dello stesso ruolo della Madre di Dio e verificare che la cooperazione di Maria è, dicendolo con il linguaggio del Concilio di Calcedonia, inconfusa e indivisa con l’opera salvifica di Dio e con l’unica mediazione salvifica di Gesù Cristo. L’oggetto della nostra ricerca è, quindi, studiare che cosa si possa dire – e anche che cosa non si possa dire – sulla cooperazione di Maria alla salvezza a partire dal considerare la cooperazione della creatura salvata alla salvezza (una visione della cooperazione di Maria in chiave antropologica). E viceversa, vedere anche in quale modo questo discorso possa arricchire la teologia della cooperazione salvifica dell’uomo salvato (una visione della cooperazione della creatura salvata in chiave mariologica). L’originalità di questo lavoro si trova in un approccio antropologico alla cooperazione della Beata Vergine Maria alla salvezza, cioè in una visione integrata che deriva dal nostro modo di impostare insieme l’antropologia teologica e la mariologia e di leggere reciprocamente la cooperazione salvifica da parte dell’umanità salvata e la cooperazione da parte della Madre di Dio.

"Postoji li kontekstualno religiološko promišljanje u zemljama regiona kao anamnetičko – kritički interdisciplinarni diskurs koji želi da ispita uzroke i posledice sukoba i objasni ih bogoslovskim, filozofskim, antropološkim, sociološkim putem i da neophodan teorijski doprinos naporima da se slični konflikti u budućnosti prevaziđu? Koliko je važno da sećanje bude zastupljeno u religiološkom diskursu unutar našeg regiona opterećenog prošlošću i sukobima?
Nedovoljna zastupljenost ovakve vrste kritičke svesti za posledicu ima negativne, ne samo naučne, već i religijsko - političke implikacije, pogotovu kada se govori o međureligijskom dijalogu, koji je zemljama u regionu neophodan. Imajući u vidu naučno - univerzitetsku aktuelnost i političke teologije i religiologije u svetu, smatramo da je neophodno uzeti učešće u ozbiljnom interdisciplinarnom istraživanju koji će dati nesumljiv doprinos religiološkom, sociološkom i filozofskom diskursu u našem društvenom i akademskom kontekstu.

Is there a contextual theological/religious thinking in the Former-Yugoslavia countries as an anamnetic – critical interdisciplinary discourse which desires to explore the causes and effects of conflicts and to explain them in theological, philosophical, anthropological, and sociological ways, and thereby to give an indispensible theoretical contribution to the efforts to overcome similar conflicts in the future? How important is it that memory should be represented in religious discourse in the countries of the Former Yugoslavia and weighed down by the past and conflicts?
Inadequate representation of this kind of critical consciousness has for a consequence, negative implications that are not only scientific but religious – political, especially when we are talking about interreligious dialogue, which is necessary in the Former Yugoslavia countries. Keeping in mind the scientific –academic relevance of both political theology and religius studies in the world, we regard it as essential to participate in serious interdisciplinary research that will give an indubitable contribution to religious, social, and philosophical discourse in our society and the academic context."

JAV išleista ten gyvenančio lietuvio Šv. Jono kongregacijos kunigo ir vienuolio br. Kūdikėlio Jėzaus Pranciškaus Nekrošiaus CSJ knyga anglų kalba apie teologiją J.R.R.Tolkieno kūryboje, ypač jo romane "Žiedų Valdovas". Kaip garsiojo britų fantasto kūryba pateko į vienuolio akiratį, kalbamės su knygos autoriumi.

Sažetak: Žrtva je jedan od najrasprostranjenijih pojmova diljem svjetskih kultura. Prisutan je u sekularnom i religijskom rječniku, svakodnevnim i izvanrednim prilikama, privatnoj i javnoj sferi. U skladu s time, neki oblik žrtvenog rituala našao se u praktički svim svjetskim kulturama i tradicijama. Iako umanjeni i promijenjenih oblika, ni danas nisu nestali iz čovječanstva, a u prošlosti su sačinjavali uobičajeni dio svakodnevnog života. Svrha žrtvenih rituala bila je raznovrsna, ali jedan od najčešćih motiva kojim su bili prožeti jest pomirenje s božanstvom, zajedno s izbjegavanjem kazne i osiguranjem života i sigurnosti pojedincu i/ili svijetu. S druge strane, koncept milosti i milosrđa nije tako čest. Doktrinalno se (s često znatnim značenjskim razlikama) pojavljuje samo u većim svjetskim religijama poput judaizma, kršćanstva, islama, hinduizma, budizma i džainizma, ali moguće je iščitati njegove pojave i u žrtvenim ritualima koji svojim oblicima i narativima impliciraju manji ulog čovječanstva, a veći ulog božanstva u procesima postizanja mira. Cilj ovog rada je proučiti kakvi su odnosi pojmova žrtve i milosti u javnom i privatnom obožavanju, kako štovatelj shvaća značenje i odnos tih dvaju pojmova i na što se više oslanja kada pristupa božanstvu i traži pomirenje s istim. Za tu svrhu, uspoređeno je nekoliko primjera iz različitih kultura: babilonska pokora, žrtveno štovanje Neba u Kini, izraelsko Svetište, rimski pax deorum, asteške ljudske žrtve u usporedbi sa shvaćanjem i praksom Inka, i slučaj ceremonijalnog masakra religijskih disidenata u Parizu 16. stoljeća. Korištenjem prikladnih kvalitativnih metoda (Alasuutari), analitičko-komparativne metode i tekstualne analize, zajedno s primjenom teorijâ simboličke i interpretativne antropologije (Geertz), hermeneutike (Ricoeur), refleksivne etnografije (Davies) i kognitivne antropologije (Strauss & Quinn) prikazan je – na temelju dostupnih povijesnih, etnografskih i religijskih dokumenata – odnos ovih dvaju pojmova u religijskim shvaćanjima i činovima čovjeka. U primjerima u kojima je to bilo moguće, jezgrovito su analizirane i socijalne implikacije ovih vjerovanja, u odgovoru na pitanje: kako određeno shvaćanje odnosa žrtve i milosti u postizanju mira motivira društveno ponašanje. / Ključne riječi: žrtva, milost, pomirenje, obožavanje, ritual

Zbornik donosi radove godišnjeg znanstveno-pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika koji djeluju u zapadnoj Europi, održanog u Vierzehnheiligenu u Njemačkoj, od 22. do 25. rujna 2014. Objavljeno je 6 radova. Prvi dio zbornika tematizira povijesni presjek odnosa razuma i vjere, a u drugom dijelu obrađuju se izabrana pitanja s obzirom na odnos vjere i razuma. Autori radova su: dr. Ivan Bodrožić (Zagreb), dr. Mladen Parlov (Split) i dr. Boris Vulić (Đakovo). Predgovor je napisao Ivan Komadina, delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj.

Božja odsutnost fundamentalno je teološko ali i egzistencionalno pitanje svakog čovjeka. Odgovor na to pitanje snažno utječe na cjelokupnu ljudsku osobu. U ovom se radu bavim pitanjem Božje odsutnosti pod prizmom tekstova mističarke Simone Weill i filozofa Nietzschea koji imaju poprilično dodirnih točaka, ali ključna razlika je njihov osobni odgovor na pitanje Božje odsutnosti, odnosno njegove smrti. Kako ljubiti onoga koji nije ovdje, te kako podnostiti prazninu kada nastojimo osigurati sebi moć (volja za moć), neka su ključna pitanja na koje ovim tekstom nudim odgovore.

U radu se prikazuju temeljne crte filozofije povijesti Aurelija Augustina. Prema njemu, povijest je u bitnome određena postojanjem dvaju međusobno suprotstavljenih gradova: civitas Dei i civitas terrena. Međusobno suhođenje ta dva grada, koja treba shvaćati kao mističko-eshatološku zbiljnost, a ne kao političko-pravnu stvarnost, trajat će sve do svršetka svijeta. Primat svete nad profanom poviješću vidljiv je diljem Augustinove kršćanske filozofije. Augustin se svojom kritikom tradicionalne poganske religije ujedno pokazuje ključnom točkom sinteze tradicionalne rimske vrline i novih etičkih zahtjeva pobjedonosne kršćanske religije. Odbacivanjem koncepta milenarizma i vezivanja kršćanske religije uz sudbinu bilo koje političke zajednice osigurao je opstanak i daljnje mogućnosti širenja kršćanstva nakon propasti Rimskoga Carstva među novopridošla germanska plemena. Odlučnom kritikom antičkoga cikličkog shvaćanja vremena i odbaciva-njem nauka o metempsihozi otvorio je puteve za daljnji razvoj zapadnoga čovjeka.

This MA thesis covers subjects of Ecology, Theology and sacred art. The paper is comprised of two parts. Theoretical part examines the connection between those three, the need for renewal of ethics, the importance of environmental concern for contemporary Orthodox christian theology and it's deriving from official cosmology, and finally implementation of these views into sacred art.
The practical part documents the process of building earth-bag land-art in the open lands of monastery Kaona, represented in the pictures throughout the paper.

Апстракт: Слика и ријеч кључни су појмови прве велике хермене-утичке контроверзе модерности-Лутеровог [Martin Luther] односа према алегорији. Ако се реформација може описати као прелазак са "светости слике" на "светост ријечи", као "текстуална револуција" која је, по Брајану Камингсу [Brian Cummings], омогућена изумијећем штампарске пресе и новом и невиђеном пролиферацијом текстова, онда се ова промјена парадигме (крај средњег вијека и почетак модер-ности) најдраматичније може пратити кроз анализу Лутеровог ком-плексног односа према алегоријском тумачењу текстова као кључном хеременутичком поступку свијета који је нестајао пред његовим очима. Кључне ријечи: Мартин Лутер, алегорија, алегореза, слика и ријеч, извјесност, Anfechtungen. Телеологија алегорије Средњовјековна херменеутичка традиција обиљежена је але-горезом као својеврсним "архетипом, чистом формом интерпре-тације". 1 Алегореза није била тек једна (па макар и доминантна) 1 Boyardin, Daniel, "Origen as theorist of allegory: Alexandrian contexts", у: R. Cope-land, P. T. Struck (ур.) The Cambridge Companion to Allegory, Cambridge University Press, New York, 2010, стр. 39.

САЖЕТАК У раду је проучена употреба лексике религијског карактера у роману Како упокојити вампира Борислава Пекића. Прикупљена лексичка грађа из првих седам писама главног јунака Конрада Рутковског разврстана је у четири семантичко-асоцијативна поља са централним појмовима БОГ, ЦРКВА, ЧОВЈЕК и ЂАВО. Лексеме из посљедњег поља употребљавају се за сигнализацију фаустов-ског мотива, при чему се њихово инфернално значење приписује одређеним ликовима и темама романа. Лексеме из осталих поља, чије се значење може одредити као религијско-сакрално, махом се користе у пародијском контексту. При лексичкој анализи узето је у обзир њихово основно и текстуално значење. Такође се указује и на то како се њихово значење остварује у микроконтексту и у макроконтексту. Циљ овог истраживања је да се детаљније опишу Пекићеви стилистички начини језичког дочаравања инферналне атмосфере романа и постизања пародијског ефекта. КЉУЧНЕ РИЈЕЧИ: лексика религијског карактера, Борислав Пекић, фаустовски мотив, пародија, микроконтекст, макроконтекст.

Dova je urođeni izraz potrebe za Bogom, izraz vjere, pouzdanja i priznanja Onoga koji sve stvara i održava. To je zamolnica koja manifestuje fitretullah, Bogom datu i urođenu vjeru u Jedinoga. Ona je iskreno, ponizno, intimno i neposredno obraćanje Svevišnjem Bogu.

Ovim se člankom, slijedeći uvide teologa Karla Rahnera, žele ponuditi sadržajna uporišta za prikladnu hermeneutiku oprosta vremenitih kazni, danas jednu od najnejasnijih teoloških kategorija, s ciljem njihova revitaliziranja u dušobrižništvu Crkve. Prvo poglavlje donosi povijesni presjek razvoja oprosta, a drugo poglavlju tematizira vremenite kazne za grijeh, kao preduvjet razumijevanja oprosta. Te su kazne grješne posljedice prethodne pokornikove grješnosti koje otežavaju njegovo istinsko obraćenje, tj. navikavanje njegove slobode i svih situacija na primljeno Božje milosrđe. U trećem se poglavlju razvijaju ekleziološko-antropološki vidovi teologije oprosta, polazeći od činjenice da na putu cjelovitoga obraćenja pokornik nije sam. Upravo po oprostima, kao zagovorničkoj molitvi Crkve, kojom se vjerniku pred Bogom otpuštaju vremenite kazne, njegovo obraćenje posebice je poduhvaćeno zajedništvom i solidarnošću Crkve. U zaključnom dijelu dodatno se tumači temeljna teza članka: navikavanje čovjekove slobode na Boga (μετάνοια) počinje sakramentom pomirenja, vodi putem ozbiljne pokore i biva poduhvaćeno oprostima kao izvanrednom pomoći Crkve da se istinsko obraćenje brže i sretnije dogodi.

Čini se da je posljednja velika uistinu teološka diskusija vođena oko teze švicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara o nadi u spas svih ljudi. Nakana je ovoga članka ponajprije podsjetiti na temeljne sadržaje toga prijedloga. Tako u prvom poglavlju prikazujemo novozavjetna mjesta i teološke momente koje ovaj švicarski teolog uzima za polazišta i opravdanja svoga uvjerenja o dužnosti kršćanske nade u sveopći spas. Ipak, temeljna je teza članka da je konačna pozadina takve nade Balthasarova kristološko-trinitarna hermeneutika pakla, u kojoj pakao postaje 'poduhvaćen' Kristom i zato kristološko mjesto milosti. Upravo se ta konačna pozadina, čiju skicu donosimo u drugom poglavlju, u većini prikaza na hrvatskom jeziku propušta uočiti kao temeljna premisa nade u spas svih ljudi. Spomenuta originalna hermeneutika dovela je Balthasara do uvjerenja da Božje milosrđe po Kristovu križu zauzima mjesto pravednosti, čime se bavimo u trećem i ujedno posljednjem poglavlju članka. U zaključnim mislima ukazujemo na važne doprinose Balthasarovih promišljanja o sveopćoj nadi, poput ozbiljnosti vjerske istine o paklu, osobnom karakteru mogućnosti pakla ('pakao za mene') te o Bogu koji je uvijek posljednja čovjekova stvarnost, pa i onda kad je vječno izgubljen. Također otkrivamo i neka dvojbena ili problematična
mjesta Balthasarove misli koja valja prepoznati kao nove perspektive za daljnja kritička istraživanja.

U ovomu radu će biti prikazana distinkcija između vjerovanja, religijskog vjerovanja, religije, teologije kao religijskog naučavanja vjerovanju, eksplikacija pojma religijskih sukoba, (ne)mogućost ozbiljenja ideala teološke epistemologije, te mišljenje religijskih sukoba kao sukobljavanje epistemologija. Hipoteza kao sud za kojega se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene činjenice ili kao pretpostavka na temelju činjenica ogleda se u tezi da religijski sukobi se ozbiljuju kao sukobljavanje epistemologija ukoliko se iz područja fenomena kojima religije u mnogomu operiraju uzdignemo na područje principa na osnovu kojih se ti fenomeni kao takvi daju. Tako će biti mišljeni religijski sukobi kroz pitanje teoloških epistemologija koje su svodive na tri osnovne: fundamentalna teologija koja kao izvor vjere ima Objavu ili Sveti tekst, racionalna teologija koja kao izvor vjere ima razum, te spiritualna teologija koja kao izvor vjere ima osobno zrenje ili otkrovenje. Iako je predmet rada mišljenje religijski sukoba kao sukobljavanje epistemologija, ipak će se pokazati za  neophodno i mišljenje konkretnih fenomena religije koji se kao takvi daju na osnovu neke od teoloških epistemologija, a srazložno neophodnosti razumijevanja fenomenalnog područja gdje se i ozbiljuju religijska sukobljavanja. Ipak, glavna tendencija rada jeste mišljenje sukobljavanja teoloških epistemologija kao eksplikacija religijskih sukoba.
Ključne riječi: religija, sukobi, vjera, teologija, epistemologija, principi, fenomeni, Objava, razum, zrenje

U članku se suvremena nezastupljenost aksioma »milost pretpostavlja narav« prepoznaje kao providonosna prilika za njegovu obnovu u teologiji i duhovnosti. Nakon naznake nekih od uzroka zapostavljanja ovoga skolastičkog aksioma, u drugom se poglavlju tumači njegova teološka unutrašnjost kroz pokušaj odgovora na neiscrpno pitanje odnosa milosti i naravi. Treće poglavlje donosi daljnja pojašnjenja kroz aksiome »milost ne uništava narav« i »milost usavršava narav«. U analogiji s Kristovim utjelovljenjem, postaje očito da se narav, odnosno stvorenost, treba uvijek shvaćati u perspektivi milosti, koja je prva činjenica povijesti spasenja. Vraćanje i produbljivanje ovih aksioma doprinosi povezivanju cjelokupne povijesti spasenja, ali i povijesti teologije i duhovnosti, te dubljem razumijevanju onoga što je istinski naravno te onoga što je božansko, milosno, a što kao dar i mogućnost čovjeka određuje sve do temelja njegove stvorene naravi.

Sadržaj: U fenomenologiji identiteta moguće je razlikovati identitet kao ontološko stanje i identitet kao socijalno-diskurzivnu konstrukciju. Identitet kao ontološko stanje zasnovan je na prisustvu transcendencije. On je rezultat blagodati, nasljeđa, tradicije. Identitet kao socijalno-diskurzivna konstrukcija zasnovan je na zaboravu transcendencije. On je rezultat samoerotizma samokonstituišuće intencionalne svijesti. U prvom slučaju, identitet je uronjen u logosni poredak zajednice-višeg, šireg i dubljeg nivoa stvarnosti, zbog čega on predstavlja saborni izraz predintencionalne umnosti-polis kao paradigmu svijeta. U drugom slučaju identitet predstavlja izraz intencionalnosti koja sebe samoerotično opredmećuje kao početak (pozitivnu datost ega-cogita) zbog čega on predstavlja izraz samokonstituišuće svijesti koja negira svaki oblik iskustva drugosti koji prethodi činu njene samokonstitucije. Zapad je mrtav (Dabashi, 2013). Tek iz iskustva vlastite smrtnosti, iskustva koje po sebi nije uhvatljivo u ravan kalkulacije, Zapad iskušava vlstitu nemoć. Jer drugost je iskustvo granice koja otvara prostor sebe-nemoći, iskustvo višemjestnosti u kojoj vlastita samopostavljenost prepoznaje sebe tek kao sa-postojanje. Tek otuda, uopšte se vidi. Jer gledati znači opredmećivati vlastitost. Gledanje nije viđenje – vidjeti dolazi otuda a ne od mene. Zato otuda, sa Balkana, vidi se Zapad koji gledajući vidi samo sebe. Samo otuda Balkan je Zapadu rapsodija, golema i grdna. Ne mjesto, već višemjesto, granica koja uspostavlja horizont. A Zapad je zaboravio vlastitu granicu pa mu ni vlastita smrt nije jasna. Ne biva se mrtvim onda kad umreš već onda kada ne možeš odgovoriti vlastitoj smrtnosti. A svijest o vlastitoj smrtnosti već jeste poziv na odgovaranje, priziv na odgovornost. Umjesto toga Zapad hoće da traje. Građanin je zabrinut za vlastito trajanje. Iz prevelike ljubavi prema sebi, on sobom mjeri svoju prisutnost. A ljubav prema sebi već jeste odsustvo telosa povijesti. Jer kako sabirati i biti sabran u negaciji logosnog poretka stvarnosti? Nikako drugačije nego tehničkom slikom svijeta. Zapad je mrtav ali to građanima Zapada još niko nije javio. Oni čekaju, na Zapadu se čeka, ali vijesti o događaju vlastite smrti nema. Vijest o događaju ne može da pristigne, jer čekanje jeste akt gostoprimstva. Očekuje se mesijanski trenutak, iščekuje se gost. A doček je događaj. Upravo događaja nema na Zapadu jer događaj nije tehničko pitanje. Stoga smrt Zapada, za samoerotizovane građane Zapada, tehnički nije moguća. Zaborav kao fundamentalno nasljeđe Zapada nije raspoložen za događaj. Nema gostoprimstva, nema rukopolaganja u rukohvatnoj slici svijeta. Gost je nepoželjan jer donosi stranost – ono što je u trajnom pripadništvu drugom. Gost je za Zapad, kako bi to rekao Derida monstrum – ono što pokazuje i obavještava da rukohvatno obrazovanje identiteta zajednice nije moguće (Derida, 2006). A ono " Mi " , pitanje zajednice kao logosa svijeta, nije 1 Sa manjim izmjenama članak objavljen u Zborniku Matice Srpske za društvene nauke, Godina LXVII, Broj 155-156 (2/2016), Matica Srpska, Novi Sad, 2016, str. 267-275.

Sažetak: Polazeći od uobičajene dijaloške situacije, u kojoj (sa)govornici nastupaju iz vlastitih pozicija, zbog čega umjesto drugog pronalaze samog sebe, te zbog čega njihov susret završava ne-sporazumom (entropijom egoizma) umjesto dijalogom (pre-sabiranjem), u članku koji slijedi nastojimo dekonstruktivno pokazati da je pretpostavka dijaloga prethodno prihvatanje vlastitog odsustva kako bi se izbjeglo jezičko normiranje iskustva drugog u horizontu vlastite reifikacije. Dijakonija (đakonstvo) dolazi prije svakog dijaloga. Žrtva kao služeće samoprinošenje dolazi prije govorenja. 2 Pojam dijaloga (-) valja određivati prvenstveno iz iskustvenog a ne iz osamostaljenog jezičkog horizonta. 3 Otuda, iz izkustvenog horizonta dijalog (-) će se projaviti kao pre-sabiranje. Dijalog je pre-sabiranje drugog i mene u kome (pre-sabiranju) naša prisutnost nije bilo kakve vrste već je to naročita (saborna) vrsta prisutnosti nas drugih koji smo prizvani i svojom biti privedeni u (sa)opštenje i (su)govorništvo. Mi kao drugi – to je saborno biće dijaloga. Otuda dijalog (za-jedništvo) jeste prostor umne punoljetnosti koji konstituiše biće moga ja. Biće moga ja stoga je uslovljeno prethođenjem. Njemu prethodi vlastito odsustvo – tj. prethodeća prisutnost drugih koja mu se stoga pojavljuje kao obavezujuća sabornost. Otuda reći " ja sam " znači ni manje ni više nego saopštiti da ja nisam sam nego sam Emanuil (Immānuél, Εμμανoυηλ, s nama Bog ((Mt. 1,23)). " Ja sam " znači da sam uvijek sa Drugim koji je sa nama, tj. u svijetu. 4 " Ja sam " znači da je moje ja već prethodno sabrano u prisutnost drugih i da ono proizilazi iz te prethodne sabranosti. Stoga ja suštinu svog identiteta mogu izvoditi samo iz vlastitog sabiranja u prisutnost drugog, iz prisutnost drugog i kao prisutnost drugog. Dijalog stoga uvijek jeste veliko pitanje identiteta. Dijalog uvijek jeste naknadna potvrda mome ego-identitetu da on jeste ali samo zato što stanuje saborno. Ja jesam 1 Članak objavljen u Teološkim pogledima, Godina XLIX, broj 1/2016, Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve, Beograd, 2016, str. 85-90. 2 Emaunuel LEVINAS, Ethik und Unendliches. Gespräche mit, Wien, 1992., 74. 3 Rječica  iskazuje starogrčko iskustvo prethođenja a pojam λόγος izveden iz glagola λέγειν iskazuje starogrčko iskustvo sabiranja. 4 Naravno, ovdje postaje potrebno naznačiti da Drugost ima različite (graduelne) forme pojavljivanja, različite načine ispoljavanja. Pošto je pojavljivanje uvijek pojavljivanje u vremenu, otuda ista suština Drugosti ima različite prirode jer priroda jeste ovremenjena suština. U najkonkretnijem smislu, drugi se pojavljuje kao konkretni Drugi (npr. brat). U apstraktnom smislu, drugi se pojavljuje kao apstraktni Drugi (npr. zajednica). U apsolutnom smislu, drugi se pojavljuje kao apsolutni Drugi ili Bog.

The systematic development of Slovenian philosophical terminology started in the second half of the 19th century, reaching its highest point in the works of Aleš Ušeničnik and France Veber. Učeničnik's work on philosophical terminology, partly presented in his Philosophical Dictionary (1916, 1942), stems from a systematic insight into the history of philosophy from Aristotle to modernity. The article analyses some of the most distinctive features of Učeničnik's dealing with terminological issues. Ušeničnik's contribution to philosophical terminology is of great importance even today, especially in view of the scientific question of philosophical terminology and the cultural value of the philosophical language itself.