Location via proxy:   [ UP ]  
[Report a bug]   [Manage cookies]                
Skip to main content
Aleksandra Bulatović
  • Institute for Philosophy and Social Theory
    Kraljice Natalije 45
    11000 Belgrade
    Serbia
    www.instifdt.bg.ac.rs
  • +381 (0)11 26 46 242
  • Aleksandra Bulatović is affiliated to the Institute for Philosophy and Social Theory in Belgrade, Serbia, as Associat... moreedit
Pitanja o ljudskim pravima se danas diskutuju pre svega u kontekstu individualnih prava, kao suprotstavljenih kolektivnim interesima. U skladu sa dugom liberalnom političkom tradicijom, ljudska prava se uglavnom sagledavaju kao suštinski... more
Pitanja o ljudskim pravima se danas diskutuju pre svega u kontekstu individualnih prava, kao suprotstavljenih kolektivnim interesima. U skladu sa dugom liberalnom političkom tradicijom, ljudska prava se uglavnom sagledavaju kao suštinski protivna kolektivnim pravima, koja mogu ograničiti slobodu pojedinca da pravi izbore koji bi mogli ugroziti relevantne kolektivne interese. U ovom tekstu se ljudska prava sagledavaju kao izvedena socijalna prava. Kao što priroda i identitet zajednice kojoj pojedican pripada bitno određuju identitet tog pojedinca (Agambenov pojam „Socialitas“, ili „društvenosti“), individualna prava nemaju puno značenje van konteksta vrednosti, prava i interesa zajednice. Opisani kontekst tek omogućava postojanje autentičnog i čvrstog pojma nacionalnog interesa. Po definiciji, nacionalni interesi su povezani sa kolektivnim pravima i vizijama zajednice; oni nikad ne počivaju na pogledima i stavovima individualnog, izolovanog pojedinca. Jedno od ključnih kolektivnih prava, i u isto vreme kolektivnih interesa, koje konstituiše nacionalni interes je skup prava porodice. U ovom tekstu se argumentiše da odgovarajuća zaštita porodice i porodičnih prava baca senku na samu pretpostavku o moralnosti i političkoj legitimnosti različitih savremenih ideologija, uključujući i feminističku ideologiju, koje sugerišu da, umesto da se štite prava i interesi porodice kao primarni nacionalni interes, država treba da štiti pojedince od porodice. Ideologije koje porodicu predstavljaju kao toksičnu, kao izvor pretnje individualnoj dobrobiti, u stvari su antisocijalne, totalitarne ideologije. Najveći broj argumenata koje takve ideologije iznose protiv porodice u stvari se sa jednakom snagom mogu primeniti protiv socijalnosti bilo kog tipa. Stoga u ovom tekstu argumentišemo da se Agambenov „moralni imperativ“ da svaki pojedinac doprinosi, na načine koji su mu na raspolaganju, soijalnosti njegovog društva, odnosi na odgovarajuće razumevanje porodice i treba da se shvati kao sama osnova anti-totalitarnog mišljenja.
(Issues of human rights are prevalently discussed as pertaining to individual rights as opposed to collective interests. Following the long liberal political tradition, human rights tend to be seen as potentially in opposition to collective rights, which may limit the liberty of the individual to make choices that would militate against the relevant collective interests. In this paper, we argue that individual rights ought to be seen as derivative, social rights. Just as an individual’s identity is markedly determined by the nature and identity of the community one belongs to (Agamben’s concept of ‘Socialitas’ or sociality), individual rights have little meaning outside the context of values, rights and entitlements of one’s community. This is a context that gives rise to the concept of national interest. By definition, national interests are associated with collective rights, entitlements and visions; they are never associated with the views and positions of a single, discrete individual. One of the key collective rights that constitutes national interest is the set of rights of the family. We argue that protecting the family and family rights casts a shadow on the very morality and political legitimacy of the various ideologies of today, including that of feminism, which suggest that, rather than protecting family rights and interests as a primary national policy the state should protect individuals from the family. The ideologies which portray the family as toxic, as a source of threat to individual well-being, are in fact antisocial, totalitarian ideologies, as most of the arguments levied by such ideologies against the family can bear with equal force against Socialitas of any type, against sociality. We argue that Agamben’s ‘moral imperative’ for any individual to contribute, by whatever means one has at one’s disposal, to one’s sociality, applies to our understanding of the family and ought to be taken as a foundation of anti-totalitarian thinking.)
Recommender algorithms shape societies by individually expo sing online users to everything they see, hear and feel in real time. We examine the development of recommender algorithms from t he Page Rank and advertising platforms to social... more
Recommender algorithms shape societies by individually expo sing online users to everything they see, hear and feel in real time. We examine the development of recommender algorithms from t he Page Rank and advertising platforms to social media trending tools to draw conclusions about their social effects. Decisions on how to simplify the complex world around us into dozens of possibilities immensely affect societies and individuals. Similar to our perceptive apparatus, algorithms are eyes and ears in the online world, as they focus our attention towards what they "think" should be important, which is similar to news priming. That is why recommender algorithms are compared to mass media, given their similar roles to sell products and prolong content exposure of online users. This inquiry concludes that AI driven recommender algorithms represent the most powerful social force at present.
Key words: recommender systems, mass media, social polarization, echo chambers,
negative news.
****************************************************************************************
Strašna crna kutija: algoritmi za preporuke
zasnovani na veštačkoj inteligenciji kao najveća društvena sila
Algoritmi koji preporučuju sadržaj oblikuju društva tako što individualno
izlažu korisnike onlajn platformi svemu što oni na njima vide, čuju i osećaju, u
realnom vremenu. U radu ispitujemo razvoj algoritama za preporučivanje od sistema
za rangiranje stranica i reklamnih platformi do alata za društvene medije,
kako bismo izvukli zaključke o njihovim društvenim efektima. Odluke o tome
kako da se pojednostavi kompleksan svet u kome živimo, tako što se kao odgovor
na upite kreira samo mali broj preporuka za korisnika, utiču na individue
ali i društva u celini. Slično kognitivnom aparatu, algoritmi su naše oči i uši u
onlajn svetu, s obzirom da fokusiraju našu pažnju prema onome šta oni „misle”
da je bitno, što je slično selekciji najvažnijih tema za emisiju vesti u klasičnim
medijima. Zbog toga su algoritmi upoređeni sa mas medjima, jer imaju slične
uloge da prodaju proizvode i produže izloženost sadržajima. Zaključak jeste da
algoritmi za preporuke zasnovani na veštačkoj inteligenciji predstavljaju najsnažniju
društvenu silu u ovom momentu kojom je izložen ceo svet.
Ključne reči: sistemi za preporučivanje, mas mediji, društvena polarizacija,
eho komore, negativne vesti.
****************************************************************************************
L’effroyable boîte noire: les algorithmes de recommandation
basés sur l’intelligence artificielle comme
la force sociale la plus puissante
Les algorithmes de recommandation modèlent les sociétés en exposant individuellement
les utilisateurs en ligne à tout ce qu’ils voient, entendent et ressentent
en temps réel. Nous examinons le développement des algorithmes de
recommandation depuis des systèmes de classement des sites et des plateformes
publicitaires jusqu’aux outils de tendance des réseaux sociaux pour tirer des conclusions sur leurs effets sociaux. Les décisions concernant la simplification
du monde complexe autour de nous consistant à ramener à un petit nombre
les réponses aux requêtes des utilisateurs affectent immensément les sociétés
et les individus. Semblablement à notre appareil cognitif, les algorithmes sont
les yeux et les oreilles dans le monde en ligne, comme ils concentrent leur attention
sur ce qu’ils „pensent” devoir être important, ce qui est semblable à la
sélection des informations dans les médias classiques. C’est pourquoi les algorithmes
de recommandation sont comparés aux médias de masse du fait de leur
rôle similaire dans la vente des produits et la prolongation de l’exposition des
utilisateurs à des contenus divers. Cette recherche aboutit à la conclusion que les
algorithmes de recommandation basés sur l’intelligence artificielle représentent
la force sociale la plus puissante de notre temps.
Mots clés: systèmes de recommandation, médias de masse, polarisation
sociale, chambres d’écho, nouvelles négatives.
Ovaj rad daje uvid u pojavnost organizovanog kriminala kao istorijskog i kao savremenog fenomena i razmatra pitanja njegovog razumevanja i definisanja. Pošto je društveni ambijent definišući za ulogu i značaj koje organizovani kriminal... more
Ovaj rad daje uvid u pojavnost organizovanog kriminala kao istorijskog i kao savremenog fenomena i razmatra pitanja njegovog razumevanja i definisanja. Pošto je društveni ambijent definišući za ulogu i značaj koje organizovani kriminal ima u društvu, u radu se ukazuje na uticaj političkog konteksta na njegovo određenje kroz prikaz geneze kriminalnog organizovanja. U radu je ponuđena i analiza suštinskih pojmovnih veza između shvatanja organizovanog kriminala, pre svega u onom smislu u kome se ona reflektovala u normativi, budući da su normativna određenja krivičnog dela organizovanog kriminala uvek pod uticajem shvatanja o tome kako organizovani kriminal generiše društvenu opasnost. Ovakvim osvrtom na nastanak normi kojima se reguliše krivično delo organizovanog kriminala, autori nastoje da daju doprinos produbljenom razumevanju izazova u društvenoj kontroli ove društveno destruktivne pojave.

This paper provides an insight into the phenomenology of organised crime as a historical and contemporary experience, and discusses issues related to understanding and definitions. Since the social environment determines significance of organised crime in society, the paper highlights influence of political context in normative design of organised crime acts through the presentation of the genesis of criminal organisation. The paper also offers an analysis of the essential conceptual connections between various understanding of organised crime, primarily in the sense in which it is reflected in the norms, given that normative definitions of organised crime are typically influenced by the understanding of how organised crime generates social danger. By offering historical and anthropological overview of organised crime normative regulation, the authors seek to contribute to a deeper understanding of this socially destructive phenomenon and related challenges in social control state of affairs.
Koncept otpornosti je relativno nov teorijski i praktični pristup u društvenim naukama, preuzet iz inženjerskih i sistemskih teorija, a jezgrovito se opisuje kao suočavanje sa izazovima i rizicima. U... more
Koncept  otpornosti  je  relativno  nov  teorijski  i  praktični  pristup  u 
društvenim  naukama,  preuzet  iz  inženjerskih  i  sistemskih  teorija,  a  jezgrovito 
se  opisuje  kao  suočavanje  sa  izazovima  i  rizicima.  U  fokusu  kritičke  diskusije 
ovog  koncepta  su  njegova  teorijska  fluidnost,  otežana  empirijska  proverljivost  i 
ideološka ukorenjenost u neoliberalni globalni kapitalistički poredak. Autorke u radu
predstavljaju odnos feminističke kritike prema konceptu otpornosti koja ga sagledava
kao  teorijsku  instancu  neoliberalne  hegemonije  sa  temeljima  u  deregulaciji  tržišta. 
Ideja o svakovrsnoj deregulaciji, koja je tipična za neoliberalizam, legitimiše otpornost
kao  koncept  koji  negira  politike  identiteta  i  na  njima  zasnovane  isključenosti. 
Međutim,  u  praksi  se  otpornost  pokazuje  kao  važna  strategija  za  apsorbovanje 
štete  koju  proizvode  neoliberalna  ekonomska  i  socijalna  restrukturacija.  Otpornost 
reciklira štetu koju neoliberalni procesi proizvode i tokom tog procesa se kreiraju novi
identitetski  okviri  i  estetika.  Zbog  toga  se  rodni  status  više  ne  povezuje  sa  polnim 
i  vidljivim  performansima  roda,  već  se  pojavljuje  kao  efekat  ili  ishod  ekonomske 
i  socijalne  pozadine.  Tako  otpornost  postaje  novi  neoliberalni  ženski  ideal  koji 
omogućava jačanje vitalnosti belog supermačističkog patrijarhata.
The concept of resilience originated in engineering and environmental
systems  theories.  Resilience  entered  humanities  relatively  recently  as  a  new 
theoretical  and  practical  approach  to  addressing  challenges  and  risks  in  both 
macro  and  micro-communities.  The  concept  of  resilience  is  being  criticized  for 
theoretical  fluidity  behind  it,  difficulties  related  to  its  empirical  verification  and 
1        oliverapavicevic4@gmail.com
2        abulatovic@sezampro.rs
128
SOCIOLOGIJA, Vol. LX (2018), N° 1
for  being  ideologically  embedded  in  the  neoliberal  framework  of  global  capitalism. 
Subject  of  this  paper  is  an  overview  of  a  sharper  critique  of  the  concept  that  is 
coming  from  feminist  perspective.  In  perspective  of  feminist  criticism,  the  concept 
of  resilience  is  perceived  as  an  element  of  hegemony  in  neoliberal  theory  that 
purports deregulation and in particular market deregulation. While at first glance
the concept of resistance denies identity policies and social exclusion deriving from
it, in fact it absorbs harm inflicted by ne
oliberal economic and social restructuring.
Resilience  allows  induced  damage  to  be 
recycled  given  that  new  identity  frames 
and  aesthetics  become  created.  Gender  status  is  no  longer  associated  with  visible 
gender  manifestation  –  it  rather  appears  as  it  is  shaped  by  economic  and  social 
background.  Resilience  becomes  new  neoliberal  female  ideal  feature  that  only 
enhances vitality of white supremacist patriarchy.
Ljudsko delovanje usmerava zajedničke vrednosti i procene svrsishodnosti delovanja, tj. prosuđivanje u duhu tih vrednosti, a u srži njegove motivacije je dobrobit kao kvalitet života. Individualna i društvena dobrobit formiraju se pod... more
Ljudsko delovanje usmerava zajedničke vrednosti i procene svrsishodnosti delovanja, tj. prosuđivanje u duhu tih vrednosti, a u srži njegove motivacije je dobrobit kao kvalitet života. Individualna i društvena dobrobit formiraju se pod uticajem brojnih faktora čiji međusobni odnos formira široki dijapazon — od prirodnih okolnosti do društveno konstruisanih normi.
Koncept otpornosti je blisko povezan sa konceptima dobrobiti i društvenog kapitala. U ovom radu se predstavljaju načini na koji su navedeni koncepti povezani i njihovi zajednički prediktori. Cilj rada je da razmatranjem različitih aspekata otpornosti ukaže na mogućnosti intervencije putem kreiranja socijalnih politika koje bi bile zasnivane na boljem razumevanju načina na koji otpornost, dobrobit i društveni kapital univerzalno funkcionišu — na nivou pojedinca i na nivou zajednice.
Medijsko prikazivanje žrtava nasilja, trauma, bolesti, siromaštva i katastrofa u globalnim okvirima zauzima značajan deo javnog informisanja i utiče na identitet svih aktera, aktivnih i pasivnih. Medijsko prikazivanje oblikuje... more
Medijsko prikazivanje žrtava nasilja, trauma, bolesti, siromaštva i katastrofa u globalnim okvirima zauzima značajan deo javnog informisanja i utiče na identitet svih aktera, aktivnih i pasivnih. Medijsko prikazivanje oblikuje razmišljanje i rasuđivanje na grupnom nivou, a uticaj tog prikazivanja doseže do solidarnosti u zajednici koja je, kao nemonetarna forma društvenih interakcija, pozicionirana na izvoru društvenog kapitala. Društveni kontekst medijskog izveštavanja o žrtvama oblikovan je kapacitetom društvenog sistema da žrtvu prepozna, prizna, osnaži i zaštiti. Kao aspekt tog kapaciteta, medijsko izveštavanje o žrtvama predstavlja indikator vidljivosti viktimizacije. U radu se razmatra priroda fenomena medijskog izveštavanja o različitim oblicima viktimizacije i etičkim aspektima izveštavanja o žrtvama. Cilj rada je da doprinose kritičkoj analizi medijske prezentacije žrtava na osnovu razmatranja povećane vidljivosti žrtava i njihove patnje, koju generiše medijsko izveštavanje, a čije je dominantno obeležje prikazivanje žrtava u interpretativnom i performativnom maniru.
Banditizam se konceptualno razume kao kršenje društvenih normi što zajednica odbacuje kao nedvosmisleno štetno i nastoji da eliminiše. Socijalni banditizam je fenomen čiji je pojam širi jer obuhvata i političku i ideološku dimenziju, a... more
Banditizam se konceptualno razume kao kršenje društvenih normi što zajednica odbacuje kao nedvosmisleno štetno i nastoji da eliminiše. Socijalni banditizam je fenomen čiji je pojam širi jer obuhvata i političku i ideološku dimenziju, a usmeren je na obezbeđivanje zaštite socijalnih interesa u najširem smislu tog izraza.
U izrazito podeljenim društvima u kojima postoje velike razlike teže je razdvojiti nasilni i organizovani kriminal od pobune, pogotovo što se ona često finansira  kroz kriminalne aktivnosti. Takođe, nasilni kriminal ima tendenciju da opravdava svoje postupke pozivanjem na etničke, verske i klasne podele.
Određujući različite uzroke nastanka ovih fenomena u procesima diferencijacije, konfliktima, specifičnom okruženju i adaptaciji pripadnika društva van standardnih društvenih tokova, autorke u radu razmatraju određene analogije ovih fenomena. Cilj ovog rada je potpunije razumevanje bande kao kriminalnog fenomena koje se zasniva na određenju kompleksnog odnosa između pojedinaca, dinamike kolektivnog ponašanja i procesa društvenih promena.
***
The concept of banditism can be determined as a form of breaking social norms, a way of harming society that triggers social reaction towards its elimination. Social banditism is a wider phenomenon, stretching over political and ideological spheres and it can be determined as an irregular form of securing protection of social interests in the broadest sense.
In extremely divided societies it can be difficult to separate violent, organised crime and rebellion because rebellion is often financed with criminal activities. Additionally, violent crime has a tendency to justify its actions by insisting on ethnic, religious and class divisions.
Authors of the article are examining certain analogies among the phenomena discussed here by determining processes of differentiation, conflicts, specific surrounding and adaptation of the society members. The aim of this paper is to contribute to a deeper understanding of gang as a criminal phenomenon that is rooted in complex relation between individuals, dynamics of collective behavior and processes of social changes.
Tema etike je blisko povezana sa pitanjem o individualnim i ličnim performansama profesionalaca koje se pozicionira u institucionalnim okvirima. Umnožavanje obaveštajnih aktivnosti kao dela borbe protiv transnacionalnog organizovanog... more
Tema etike je blisko povezana sa pitanjem o individualnim i ličnim performansama profesionalaca koje se pozicionira u institucionalnim okvirima. Umnožavanje obaveštajnih aktivnosti kao dela borbe protiv transnacionalnog organizovanog kriminala i terorizma, zbog specifičnih ovlašćenja i upotrebe posebnih istražnih tehnika kojima se zadire u standardni korpus građanskih i ljudskih prava, istovremeno je uticalo na povećanje interesa za etički aspekt tih aktivnosti. Usmeravanje pažnje na etička pitanja u obaveštajnom radu uslovilo je pojavu etike obaveštajnog rada kao nove naučne oblasti u okviru koje se istražuju brojni etički problemi sa kojima se obaveštajna zajednica suočava, ali i formira teorija koja bi bila ekvivalent teoriji pravednog rata.

Bezbednosni sektor je oblast u kojoj profesionalci uživaju veći stepen autonomije u odnosu na druge profesionalce koji zastupaju javni interes. Diskreciono odlučivanje utemljeno na interpretaciji jeste ključna karakteristika operativnog nivoa rada. U razvijenim demokratskim sredinama gde su institucije ustrojene po principu uslužnog servisa građana kao njihovih klijenata, legitimno je i pitanje troškova bezbednosnog sektora, i to kako ekonomske tako i društvene cene. Društvena cena bezbednosti se odnosi na njen društveni uticaj.

U radu se upućuje na moguć negativan uticaj na društveni život koji mogu imati bezbednosne mere i praksa iako su delotvorni u smislu odvraćanja bezbednosnih pretnji, pa zbog toga nisu prihvatljivi kao produktivni jer ugrožavaju društveni poredak i kvalitet života u smislu usvojenih vrednosti. Cilj ovog rada je doprinos konsolidaciji argumentacije o nužnosti institucionalizacije kontinuiranog karijernog razvijanja etičke kompetencije u bezbednosnom sektoru.

Summary: Within an institutional context, ethics is closely related to individual and personal performance. The current proliferation of intelligence activities has arisen as a reaction to the growing threats by organised crime and terrorism. However, the use of intelligence–led policing and criminal justice policies more generally brings with it an inevitable threat to the core civic and human rights which were once fundamental to the very concept of liberal democracy. Thus intelligence ethics has established itself as a new, dynamic field of professional ethics. The research within this new discipline revolves primarily around issues facing the intelligence community as a particular professional group in the modern society; its onus is largely on the theoretical development of a “just intelligence”, which is somewhat equivalent to efforts in the ethics of war to construct a theory of “just war”.
Professionals in the security sector tend to enjoy a higher degree of autonomy than most other public servants. A discretionary operational decision–making emphasizes the need for high quality training of intelligence officers. They need to be able to conceptually understand ethical issues as they arise in the course of their daily work and to interpret them adequately in order to make quality discretionary decisions. This means that intelligence professionals cannot be predominantly drawn from the “rank–and–file” of the security profession, especially from the police ranks without a critical assessment and a recruitment discriminacy.
The paper discusses not only the potential of intelligence–based policies to address organized crime, but also their potential to undermine the quality of life in a democratic society. The author argues that one way to address the need to balance intelligence–led criminal justice as a tool to fight crime on the one hand, and the need to use it scrupulously, on the other, is to pay far greater attention to a career development of intelligence officers, especially in the field of criminal intelligence, where theoretical education, the learning of theoretical thinking and conceptual skills are absolutely critical.
Restorativna pravda kao teorijsko utemeljenje društvene reakcije na kriminalitet jedna je od ključnih tema savremenog kriminološkog diskursa. U korpusu ideja koje ovaj koncept obuhvata, izdvaja se ideja o razumevanju krivičnog dela kao... more
Restorativna pravda kao teorijsko utemeljenje društvene reakcije na kriminalitet jedna je od ključnih tema savremenog kriminološkog diskursa. U korpusu ideja koje ovaj koncept obuhvata, izdvaja se ideja o razumevanju krivičnog dela kao narušenog odnosa između učinioca i žrtve, koja se razlikuje od tradicionalnog razumevanja krivičnog dela kao odnosa države i pojedinca. Ova promena u perspektivi upućuje na drugačije društveno reagovanje, različito u odnosu na tradicionalni krivičnopravni pristup. Kako je proces obnavljanja narušenih odnosa nastalih konfliktom u neposrednoj vezi sa mogućnostima za uključivanje učesnika konflikta u ovaj proces, institucionalizacija participiranja u okviru pravosudnog sistema određuje domet restorativnog procesa. U radu se ukazuje na tradicionalni krivičnopravni pristup i pristup restorativne pravde kao alternativne društvene reakcije na kriminalitet, uz stavljanje akcenta na odnos učinioca i žrtve krivičnog dela i proces rešavanja konflikta. Cilj ovog rada je da ukaže na perspektivu konflikta, kao definišućeg elementa odnosa učinioca i žrtve krivičnog dela, i potencijal restorativne pravde kao efikasne društvene reakcije na kriminalitet, koji doprinosi optimizaciji odnosa zajednice i izvršioca krivičnog dela.


(Restorative justice as the theoretical foundation of social reaction to crime is one of the key themes of contemporary criminological discourse. The idea of crime as a conflict between perpetrator and victim of crime is included in the core ideas related to the concept of restorative justice, which differs from traditional understanding of crime as a relationship between the state and the individual. This change in perspective on crime points towards social reaction to crime that differs from traditional criminal justice system. As the restoration process of relationship damaged by crime is directly related to possibilities of participation in the very process, institutionalisation of that participation sets the scope of restorative process. In this article, the author points towards the traditional criminal justice and restorative justice processes, focusing the relationship of perpetrator and victim of crime and the process of conflict resolution. The aim of the article is to highlight the conflict perspective as a defining element of the relationship between offender and victim, and to underline the effectiveness of restorative justice as social reaction to crime, which contributes to optimisation of the relationship between the offender and the community.)
Sa tačke gledišta teorije bezbednosti, fenomen terorizma se velikim delom deskriptivno izučava, kroz organizaciju terorističkih grupa, i nastojanjima da se analizira motivacija pojedinih grupa i modeli njihovog odgovora na represivne... more
Sa tačke gledišta teorije bezbednosti, fenomen terorizma se velikim delom deskriptivno izučava, kroz organizaciju terorističkih grupa, i nastojanjima da se analizira motivacija pojedinih grupa i modeli njihovog odgovora na represivne udare. Istovremeno, međutim, pitanje o tome kakva je suštinska vrednost modela ratovanja protiv terorizma ostalo je velikim delom nerešeno. Iako se terorizam uvek isto ispoljava, percepcija terorizma opredeljejuje reakciju, a u tome politički faktori imaju dominantnu težinu. 

Princip da nasilje prema civilima ne može biti nagrađeno političkim ustupcima predstavlja jednu od duboko uvreženih vrednosti u zapadnoj civilizaciji, ali iskustveni zaključak da „sa teroristima nema pregovora” ne samo da ne smanjuje, već jednoznačano upućuje da se na taj način širi dijapazon pretnje od terorizma šire na nove teritorije. Autorka u tekstu argumentuje da dosadašnji rezultati „rata protiv terora”, kao i posledice isključive primene represije i oslanjanja na princip nepregovaranja sa teroristima, upućuju na potrebu da se uobičajeni pristup terorizmu kritički preispituje.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Contemporary theoretical approaches to security, by and large, depict terrorism as a phenomenon best comprehended by using descriptive methodologies, via studing terrorist groups, and by analising motivation of particular terrorist groups, and models of response to their actions. Parallely, the core value of war making against terrorism model remains unresolved. Although terrorism appears fundamentaly the same in its every instance, perception of terrorism defines reaction and political factors determine its weight.

Principle embeded in the idea that violence against civilians cannot be rewarded with political concessions, stands as one of the deeply rooted valuus of the western civilisation. However, the experience generates the conclusion that stance "there could be no negotiations with terrorists" is not viable given that it is not diminishing terrorist threat but, quite the contrary, it is facilitating expansion of terrorism to new territorites in every sense of the word. The author provides arguments in the article in support of conclusion that results of the "war against terror", as consequencies of exclusive repression and non–negotiation, point towards the necessity to critically re–examine standard repressive aproach as a reaction to terrorism.
Odnos legaliteta i legitimiteta bi trebalo da kao svoj finalni ishod ima povećavanje inkluzivnosti društvene interakcije i moralni progres. Namera autorki ovog rada je da prikažu određene aspekte odnosa legaliteta i legitimiteta koji... more
Odnos legaliteta i legitimiteta bi trebalo da kao svoj finalni ishod ima povećavanje inkluzivnosti društvene interakcije i moralni progres. Namera autorki ovog rada je da prikažu određene aspekte odnosa legaliteta i legitimiteta koji imaju pravno–filozofski i širi društveno teorijski značaj, kao i da naznače najznačajnije tačke u kojima se ovi uvidi razmimoilaze sa razumevanjem društvene stvarnosti u okvirima moralnih temelja. U društvenoj praksi se slabljenje konvergencije legaliteta i legitimiteta  manifestuje na različite načine, a usko je povezano sa fenomenom kriminala i njegove političke i društvene percepcije.

Autorke u radu izlažu nekoliko ključnih problema koji stoje na putu procesa dekriminalizacije srpskog društva sagledavajući ih, u jednoj perspektivi, kao nedostatak kapaciteta prevazilaženja političkog koncepta prijatelj–neprijatelj na širokom društvenom nivou, a u drugoj, kao istrajnost u političkoj manipulaciji fenomenom kriminala i odustvo stabilnog institucionalnog balansa. Polazeći od razumevanja uloge kriminološke teorije i kao traganja za odgovorom na pitanje „šta sve proizvodi surovost“, kao antipod solidarnosti koja predstavlja vezivo zajednice, autorke u radu daju argumente u prilog zabrinutosti zbog moralnog cinizma i apatije kao preovlađujućeg emocionalnog stanja savremenog srpskog društva fokusirajući njegov potencijal transmutacije u nekontrolisano nasilje.
The ratio of legality and legitimacy should have as its final outcome enhancment of inclusiveness of social interactions as well as moral progress. The ambition of the authors was to illustrate in this paper certain aspects of the legality and legitimacy that have legal and theoretical broader social significance, as well as to highlight the most important aspects in which these insights disagree with the understanding of social reality in terms of moral foundations. In social practice, the weakening of the convergence of legality and legitimacy is manifested in different ways, and is closely related to the phenomenon of crime and its political and social perception.

The authors underligned some key issues that stand in the way of the process of decriminalization of Serbian society by perciving it, both, as a lack of capacity to overcome "friend–enemy" political concept in a broad social context, and, endurence in political manipulation of the crime phenomenon and the absence of a stable institutional balance. Starting from the understanding of the function of criminological theory also as a search for the answer to the question "what creates cruelty?" as the antipode to solidarity being 'the social glue', the authors provide arguments in support of concernes over  raising moral cynicism and apathy as the predominant emotional feature of contemporary Serbian society by focusing its potential for transmutation into uncontrolled violence.
The concept of well being has become the main criterion to assess quality of life in contemporary society. Individual well–being describes the individual quality of life, while social well–being refers to quality of life in a society.... more
The concept of well being has become the main criterion to assess quality of life in contemporary society. Individual well–being describes the individual quality of life, while social well–being refers to quality of life in a society. Given that well–being has a multitude of dimensions, a unique definition of it is elusive to scholars. In this article social well–being is conceptualised as a dynamic process within the context set by social integration as one's relationship to society and the community. This includes the quality of interaction between the individual and society and one’s ‘social actualisation’ understood as the realisattion of one’s social capacities. Social actualisation also involves one’s ability to  influence social processes and to benefit from social cohesion, which consists, in any society, of the quality, organisation and functioning of the social world. Hence the ability to impact society is an integral part of individual well being. This paper suggests that philosophical practice as a new paradigm in the humanities holds out promise for the improvement of both individual and social well–being.
Glavna tema ovog rada je uticaj etike, kao posebnog socio-kulturnog faktora, na formiranje kulture bezbednosnog sektora. Etika je ključni faktor koji oblikuje stavove profesionalaca i utiče na vršenje njihove funkcije. U vršenju svoje... more
Glavna tema ovog rada je uticaj etike, kao posebnog socio-kulturnog faktora, na formiranje kulture bezbednosnog sektora. Etika je ključni faktor koji oblikuje stavove profesionalaca i utiče na vršenje njihove funkcije. U vršenju svoje funkcije u okviru društva i u pribavljanju za to potrebnih resursa, institucije u bezbednosnom sektoru moraju postupati kao čuvari vrednosti društvenog poretka. Zbog toga se uticaj na društveni život bezbednosnih mera i prakse ne procenjuje samo na osnovu delotvornosti u smislu odvraćanja bezbednosnih pretnji, već i spram očuvanja društvenog poretka i kvaliteta života u okvirima usvojenih vrednosti. Autori razmatraju prirodu sinegije formalne i neformalne etike u bezbednosnom sektoru i njenu kompatibilnost sa, u sektoru, dominantnim opštim kulturnim standardima. Sagledavajući kritički ovaj odnos, autori ukazuju na vezu između kulture bezbednosnog sektora i načina na koji ona utiče na ispoljavanje moći države nad građanima.
The author discusses the relationship between the truth and criminal trial in general, with a special focus on war crimes trials and their consequences for the fragile processes of consolidation of violated collective identities in... more
The author discusses the relationship between the truth and criminal trial in general, with a special focus on war crimes trials and their consequences for the fragile processes of consolidation of violated collective identities in post-conflict states. The authors challenge the idea that a criminal trial is a search for the truth, and present a philosophical argument to the effect that the trial is in fact an event conforming to the model of what the author calls ?quasi-epistemological games?, rather than the model of an epistemological engine. The purpose of the trial is quasi-epistemological, because the model of an epistemological engine entails that the trial is primarily a search for the truth, while this is not the case with criminal trials in general, and especially with war crimes trials. He argues that, while the criminal trial readily invites the truth of the events if it is discovered, it can be and often is both valid and valuable regardless of whether ?the truth, the f...
The authors argue that diplomacy as a higher-order cooperative activity is possibly only against the backdrop of assumptions about a prior disposition of those taking part in it to reach out to their counterparts not only rationally, but... more
The authors argue that diplomacy as a higher-order cooperative activity is possibly only against the backdrop of assumptions about a prior disposition of those taking part in it to reach out to their counterparts not only rationally, but also emotionally. While the traditional, negotiations-based model of diplomacy continues to be verbally depicted as the generic model for diplomacy as a whole, it is essentially a negative stereotype that portrays diplomatic relations as compromise-seeking efforts between otherwise entrenched opposed positions. Modern diplomacy transcends this traditional model and can thus be called “integrative diplomacy”: it arises from broadening perceptions of common identities and similarities between the various communities, and thus rests much more on empathy, sympathy and solidarity than the negotiations-based model. It is thus not surprising that the integrative methodology of diplomacy makes it predominantly multilateral, as opposed to structurally fundamentally bilateral traditional negotiations.
Iako je definicija javnog ovlašćenja predmet debate u okviru savremenog diskursa društvenih nauka, suština pojma javnog ovlašćenja je nesporna ― javno ovlašćenje zavisi od voljnog podređivanja naredbama koje nadređeni izdaju podređenima,... more
Iako je definicija javnog ovlašćenja predmet debate u okviru savremenog diskursa društvenih nauka, suština pojma javnog ovlašćenja je nesporna ― javno ovlašćenje zavisi od voljnog podređivanja naredbama koje nadređeni izdaju podređenima, pa se zbog toga efektivno javno ovlašćenje možda najkraće može definisati kao legitimno vršenje faktičke vlasti. Element legitimiteta je ključan za pojam javnog ovlašćenja i na osnovu njega se javno ovlašćenje razlikuje od opšteg koncepta moći. Legitimitet javnog ovlašćenja postoji onda kada ga i nadređeni i podređeni priznaju i smatraju opravdanim.

Kriminal belog okovratnika odnosi se na brojna krivična dela od kojih većina može biti izvršena samo ukoliko izrvršilac poseduje faktičku institucionalnu vlast, bilo da je u pitanju javni ili privatni sektor. Zloupotreba ovlašćenja koja je inherentna ovoj vrsti kriminala, ne generiše posledice samo u jednoj sferi društvenih odnosa, već znatno šire ― u okvirima u kojima funkcioniše poverenje građana u institucije i u njihov integritet. Podrivanjem legitimiteta javnog ovlašćenja u smislu formalne vlasti, putem kriminalizacije te vlasti, kriminal belog okovratnika proizvodi devijaciju u načinu na koji institucije nastupaju spram javnosti i društva u celini. Zbog toga su političke posledice kriminala belog okovratnika slične onim posledicama koje izaziva pojava korupcije u opštem smislu, a to je stvaranje deficita legimiteta javnog ovlašćenja i, posledično tome, ozbiljno narušavanje poverenja javnosti u institucije. U opisanoj situaciji, u ekonomskoj sferi, posledice se ispoljavaju kao usporavanje dinamike legitimnih i produktivnih društvenih, institucionalnih i ekonomskih transakcija. A pošto se istovremeno smanjuje građanska participacija u političkim procesima i stavovi građana o demokratičnosti društva slede negativan trend, narušava se ukupna demokratičnost takvog društva.
By discussing the general philosophy of punishment in its contours, the authors attempt to establish conceptual connections between the philosophical roots of international criminal law for war crimes and reconciliation as an overarching... more
By discussing the general philosophy of punishment in its contours, the authors attempt to establish conceptual connections between the philosophical roots of international criminal law for war crimes and reconciliation as an overarching goal of international criminal justice. Reconciliation is discussed in the paper both as a value and as a process and the authors strive to practically underline the issue of the capability of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY) to actually serve the purpose of reconciliation. The authors conclude that the ITCY suffers from substantial deficiencies in its capability to effect reconciliation, not because it is politically biased, as is often remarked by analysts, but rather because of procedural and substantive legal problems encountered in its operation that shape it as less than an adequate criminal court generally speaking.
Dinamika promena u načinu i delovanju organizovanog kriminala diktira analitički pristup i utiče na uspešnost kreiranje mehanizama koji bi uticali na smanjenje ovog oblika kriminala. Analiza konkretnih organizovanih kriminalnih grupa... more
Dinamika promena u načinu i delovanju organizovanog kriminala diktira analitički pristup i utiče na uspešnost kreiranje mehanizama koji bi uticali na smanjenje ovog oblika kriminala. Analiza konkretnih organizovanih kriminalnih grupa moguća je samo putem utvrđivanja dinamičnog odnosa između različitih pokazatelja. Pokazatelji delovanja organizovanih kriminalnih grupa koji se standardno prate i analiziraju su:

- međunarodna dimenzija;
- organizovanje u grupne strukture;
- korišćenje zakonitih struktura u poslovanju;
- specijalizacija;
- uticaj i korupcija;
- upotreba nasilja; i
- tzv. protiv-mere.
Numerous studies have shown that criminal organizations in their mode of operation are mostly local. The local context directs the expansion and diversification of their criminal activities as well as their “entrepreneurial” risk... more
Numerous studies have shown that criminal organizations in their mode of operation are mostly local. The local context directs the expansion and diversification of their criminal activities as well as their “entrepreneurial” risk management. Children are being targeted for criminal exploitation by organized crime groups as a mode of risk management given that they are perceived to be more likely to evade police detection or the sanctions. Continued increase of juvenile perpetrators of acts associated wtih organized crime activities points towards setting of a new trend. Children are being included into criminal entrepreneurship in a number of modalities ranging from distribution of narcotics and transformation of profits from illegal activities and corruption into ostensibly “legitimate” assets.

In general terms, criminal justice does not target the causality of crime. As criminal justice phenomena stem from social processes, the roots of the crime prevention policy ought to be embedded in measures of social policy as much as to rely upon repressive and control measures of criminal law. In this article, the authors discuss juvenile behavior in organized criminal activities from a number of perspectives in order to outline various facets of contemporary social prevention response to this type of crime.

Brojne studije su pokazale da su kriminalne organizacije u modusu svog delovanja uglavnom lokalne što određuje kontekst ekspanzije i diversifikacije njihovih kriminalnih aktivnosti kao i menadžment rizika kriminalnog preduzetništva. Maloletnici postaju objekti kriminalne eksploatacije od strane organizovanih kriminalnih grupa zbog manje verovatnoće od otkrivanja i drukčijeg krivičnopravnog progona usled drugačijeg odmeravanja odgovornosti maloletnika u odnosu na odgovornost odraslih izvršilaca. Kontinuirani porast dece koja su izvršioci krivičnih dela koja se vrše na organizovan način ukazuju na pojavu novog trenda u delovanju organizovanih kriminalnih grupi. U tom smislu se uočava uključivanje maloletnika u kriminalno „preduzetništvo” u brojnim modalitetima — od distribucije narkotika, dela protiv imovine, pa do integrisanja profita u legalne tokove.

Kauzalitet kriminala, uopšteno uzev, sam po sebi nije proces na koji se odnosi krivičnopravno reagovanje — reč je uglavnom o socijalnim procesima koji dovode do krivičnopravnih fenomena i posledica. Ovo je osnov argumentacije da politika prevencije kriminala mora uključivati i mere socijalne politike, ravnopravno sa represivnim i kontrolnim merama krivičnopravnog karaktera. Razmatrajući aspekte delovanja dece u organizovanim kriminalnim aktivnostima autorke u tekstu polemišu o strateškim perspektivama savremenog društvenog odgovora na ovaj vid kriminaliteta.
U velikom delu savremene akademske literature o organizovanom kriminalu polazi se od pretpostavke da organizovani kriminal ne bi mogao longitudinalno delovati bez korupcije. Koristeći razne oblike korupcije organizovani kriminal se... more
U velikom delu savremene akademske literature o organizovanom kriminalu polazi se od pretpostavke da organizovani kriminal ne bi mogao longitudinalno delovati bez korupcije. Koristeći razne oblike korupcije organizovani kriminal se infiltrira i integriše na ekonomskom nivou, a svoj profit i moć uvećava u okvirima celokupnog finansijskog i privrednog sistema. Organizovani kriminal se služi logikom profita i funkcioniše slično multinacionalnoj korporaciji, jer u potrazi sa profitom procenjuje rizik i analizira tržište. Način na koji se korupcija kao metod delovanja organizovanog kriminala dominantno ispoljava jeste potraga za prilikama koje omogućavaju pranje novca kao ključnog segmenta procesa kojim se apsorbuje glavnina rizika koji prate kriminalno preduzetništvo. Samo krivično delo pranja novca specifična je kriminalna aktivnost, zato što predstavlja posledicu prethodno izvršenog krivičnog dela, ali i polaznu osnovu za buduće kriminalne aktivnosti. Autorka u tekstu posebnan značaj pridaje štetnim posledicama manipulacije ekonomskim interesima putem izvršavanja različitih krivičnih dela u privredi (pranje novca, različiti oblici zloupotrebe službenog položaja, podmićivanje), argumentujući da te štetne posledice, sa stanovišta funkcionalnosti imaju vrednost indikatora prisustva i jačine organizovanog kriminaliteta.
Social capital refers to the patterns and qualities of relationships in a community operating from a variety of different sources, including social well–being. The potential for social capital to make a positive contribution to well–being... more
Social capital refers to the patterns and qualities of relationships in a community operating from a variety of different sources, including social well–being. The potential for social capital to make a positive contribution to well–being as an outcome of criminal justice is among the priorities of social concern as it is related to capabilities of criminal justice to affect an infrastructure of security around human relationships that are guaranteed by institutions of justice. Constraints related to implementation of traditional criminal justice continually instigate search for more adequate legitimate response to criminal behavior. Therapeutic jurisprudence is a new approach based on the view that the practice of law involves resolution of conflicts between people, and that a legal practitioner, in order to fulfill his or her tasks, must fully understand the social and psychological consequences to the parties concerned entailed by these conflicts as reflected in legal proceedings they are involved with. This article seeks to address some of the therapeutic consequences that law, legal actors and legal decisions could have on both subjective and collective well– being. KEY WORDS: well–being / criminal justice / therapeutic jurisprudence / courts / social change 1. INTRODUCTURY REMARKS The progress of societies can be seen as a guided process of social change by which each individual can meet the conditions of life to live well. The fight against crime is among the main priorities constituencies in modern democracies believe their governments should have. Criminal justice as it is integrated in a wider crime prevention agenda, stands for addressing security as the major human concern and in that way it contributes to the general sense of well–being. A trial represents a manifestation of power and authority but,
Democratic institutions are vulnerable to various types of crimes, from traditional bribery and violence, to sophisticated forms of agreements for mutual co-optation. In a globalised context, complexities at social, economic and at... more
Democratic institutions are vulnerable to various types of crimes, from traditional bribery and violence, to sophisticated forms of agreements for mutual co-optation. In a globalised context, complexities at social, economic and at political levels generate opportunities for establishing fluxes in which various illegal markets, actors and activities integrate. This enables, in unprecedented way in history, modification of illegal operative structures in order to corrupt, infiltrate, manipulate, co-opt and reconfigure State institutions depending on the weakness of the State at each level. Additionally, misconceptions about how lawful and unlawful actors interact, diminish the possibility of formulating effective security policy. The latest data point that countries of the European periphery demonstrate stagnation of criminal activities and corruption it would be acting in haste to conclude that a critical condition for designing and executing policies oriented to achieve human security and consolidate democracy has been reached. Although efforts to fight organised crime and corruption have been intensified, they remain largely in the hands of the police and the public prosecutor; a sustainable, systematic approach is lacking. Learning about cases of altering judicial case records by the officials in judiciary and prosecution and cases that fall under the statute of limitations point that investigation activities and implementation of laws do not correspond. Author argues that in order to adequately assess crime control policy outcomes it would be necessary to reach for an additional perspective, and suggests that this perspective could be found in the lore on well-being given it's direct correlation to social transformation, what is also the ultimate goal of crime control policy.
The perception of moral quality is recognised to exert tremendous influence over the concerns of life. The labeling of human actions as good or evil has the capacity to significantly alter that person’s reality. In the contemporary... more
The perception of moral quality is recognised to exert tremendous influence over the concerns of life. The labeling of human actions as good or evil has the capacity to significantly alter that person’s reality. In the contemporary culture of rights and duties, with its emphasis on legality in the articulation of social relationships, the execution of public power typically excludes direct reference to moral issues. This is what allows the so-called ’administrative evil’ to occur within an otherwise entirely legal framework of operation of the public administration.

The paper explores the capacity of philosophical counseling to contribute to  the transformation of public service into a more effective and humane structure. The paper will present two typical cases of the organisation of the public service, those of Australia and Serbia, and explore the moral controvercies in both. The paper will argue that philosophical counseling in the public administration enhances the role and profile of moral labeling, thus both introducing a moral perspective to the otherwise predominantly legalistic normative environment, and at the same time changing the incentives structure of public servants by attaching perceptible moral labels to their actions. In doing so, philosophical counseling has the capacity to enhance the professional ethics of public administration and ultimately positively influence the lives and social well being of individuals in society, who are clients of the public administration.
Perhaps the most influential discussion of sympathy in European philosophy has been that by Max Scheller. However, Scheller decidedly argued that sympathy, while forming a basis for cognition (knowing others’ thoughts and feelings), and... more
Perhaps the most influential discussion of sympathy in European philosophy has been that by Max Scheller. However, Scheller decidedly argued that sympathy, while forming a basis for cognition (knowing others’ thoughts and feelings), and the ordering of social values ("fellow feeling“ as an intersubjective relationship), cannot be the basis of an ethics. This presentation and the subsequent paper will discuss some of the structural and functional aspects of sympathy in its social meaning, including those elaborated on in such detail by Scheller. The authors will proceed to argue that there is nothing in the concept of sympathy that prevents it from serving as a foundation of ethics; in fact, we shall argue that s constructive social ethic that would address the accute shortcomings witnessed in contemporary systemic political solutions in modern democracies would have to be based on sympathy. The paper will contrast the politically correct value of „tolerance“ within the context of multi-cultural democracies with that of sympathy as a more ambitious and more affirmative value-foundation for an ethic. It will argue that tolerance is fundamentally a negative value, that allows negative mutual dispositions to be preserved whilst generating a superficial social edifice of civilised co-existence. As most communitarians in political philosophy would argue, this edificie is hardly sufficient when real social problems, such as inter-ethics conflicts or industrial dissatisfaction (or unrest) are concerned. What appears to be required is a more far-reaching idea of providing positive or affirmative mutual dispositions between members of a community. This allows a greater cross-identification between individuals in a variety of situations, thus bringing the value-system of a community in closer tune with the universal idea of addressing the common human condition, or predicament.

Quite separately from its political function, which has the potential to substantially improve the quality of public democratic life, the value of sympathy plays a key function in the practical application of philosophy, which has recently become known as philosophical counselling. The commercial practice of philosophy in this way complements psychotherapy to the extent that many individual crises are not caused by emotional aberrations, but rather by issues of meaning and coherence; issues of perspective on everyday problems, which have inspired traditional philosophy outside of the academia, and which have since been banished from the „publish or perish“ exclusivity of academic philosophy. The come-back of practical philosophy in the form of counselling highlights the functional relevance of sympathy in the everyday relationships and in the care of modern personal and social problems.

The paper will relate the political and individual values of sympathy and sketch an argument in favour of sympathy as a proactive and prescriptive value for social and individual intersubjective interactions on a general and principled level.
The monograph entitled "Black Economy and Black Society" by Aleksandra Bulatović and Olivera Pavićević is divided into eight chapters: Perceptions of Organized Crime, Formation, Internal Structure and Development of Criminal... more
The monograph entitled "Black Economy and Black Society" by Aleksandra Bulatović and Olivera Pavićević is divided into eight chapters: Perceptions of Organized Crime, Formation, Internal Structure and Development of Criminal Organizations; The role of property in organized crime; Integrative forms of organized crime; Corruption as a phenomenon of organized crime; Proactive policing and repressive measures.
Basic theoretical conceptions of human rights and modern knowledge about organized crime and shaping control strategies.In the introductory part of this monograph, the authors define the meaning of the term organized crime and consider the market basis for the emergence of organized crime, which is based on dysfunctional institutions, and in a generic sense is evident in the first forms of organized crime ("racketeering"). Where state effectively offers services offered by organized crime in weak states (debt collection, protection from violence and extortion, effective transactions in money and goods, etc.), the space for market placement of "products" of organized crime is significantly narrowed. Precisely for these reasons, in the socially best organized countries of Northern Europe, there is a disproportionate amount of organized crime originating from their territory (there is imported organized crime from the rest of Europe), since there is little market for it. Reducing the market for organized crime by improving good governance does not prevent the part of organized crime activity that has evolved far from its initial forms, and which is based on significant transnational dimensions.For this sphere of organized crime, proactive repressive work has no substitute in non-repressive action, but the proportional participation of transnational activities in the total volume of activities that make up the phenomenon known as modern "transnational organized crime" is significantly less, as documented in the monograph. than is usually thought because most of the specific activities take place in a way that allows for localized monitoring and is primarily locally motivated. The concluding remarks in the monograph given in the chapter on shaping control strategies refer to the proportion of repressive and non-repressive proactive action against organized crime, what should be the role of certain segments of the social system in this division of labor, and what are the opportunities to progress in organized crime the "new warring entity" model predicted by American theorists is prevented by a combination of criminal and non-criminal approaches by the state.Also, the authors consider and assess the realistic scope of favorable consequences that such a combined policy of combating organized crime would produce in the sphere of protection of dominions, ie a composite corpus of human and civil rights affected through categories and institutions of a democratic political system.
Izgradnja etičkih vrlina u profesiji podleže vežbanju koje se može uporediti sa telesnim vežbanjem. Poznata je neophodnost fizičkog vežbanja, ali onaj ko gleda motivacione filmove, čita knjige o takmičenjima, psihologiji i fiziologiji... more
Izgradnja etičkih vrlina u profesiji podleže vežbanju koje se može uporediti sa telesnim vežbanjem. Poznata je neophodnost fizičkog vežbanja, ali onaj ko gleda motivacione filmove, čita knjige o takmičenjima, psihologiji i fiziologiji sporta, o ulozi sporta u društvu i o njegovom uticaju na zdravlje, imaće više motiva da bude telesno aktivan nego neko ko prosto zna da je sve to korisno, ali nema svakodnevni stimulans i nije svakodnevno u kontaktu sa sadržajima koji ga motivišu na fizičko kretanje. Slično tome, jasno i upečatljivo formulisanje odgovarajućih vrlina KOR službenika, kao i stalna stimulacija pripadnika te službe da odgovarajuće vrline razvijaju, igraju istu onu ulogu koju u pripremama sportista igra stalno vežbanje, ali i izloženost drugima koji vežbaju, sadržajima u vezi sa sportom i ostalim stimulansima koji povišavaju nivo pažnje usmerene na sport, ali i nivo emocija u vezi sa njim. Bez profesionalne etike i odgovarajuće atmosfere unutar KOR službe ne može se očekivati ni postupanje KOR službenika u skladu sa nominalno prepoznatim vrlinama koje su poželjne za tu struku.
Obaveštajni rad je po definiciji suprotstavljen načelu javnosti i transparentnosti upravljanja u elementarno pravičnoj državi. Kada on dobije kriminalistička obeležja, to jest kada je usmeren prema sopstvenim građanima, „na unutra”, ka... more
Obaveštajni rad je po definiciji suprotstavljen načelu javnosti i transparentnosti upravljanja u elementarno pravičnoj državi. Kada on dobije kriminalistička obeležja, to jest kada je usmeren prema sopstvenim građanima, „na unutra”, ka samom sistemu, onda je njegov potencijal da, u slučaju zloupotrebe ili nedovoljno promišljene upotrebe, ugrozi poverenje u sistem i podrije njegovu stabilnost, izrazito prisutan. Upravo stoga zakonsko regulisanje kriminalističko-obaveštajnog rada nije dovoljno sa tačke gledišta zaštite legitimiteta kako represivnog sistema, tako i ukupnog političkog i institucionalnog sistema, a uloga etičkih standarda je da dopune, suze i dodatno regulišu suviše široko polje omeđeno zakonskim ovlašćenjima i operativnim pravilima. Uloga je svakog represivnog organa da samostalno donese i održava etičke standarde, u konsultacijama sa stručnjacima i poštujući hijerarhiju institucija, jer je iskustvo pokazalo da je takozvana unutrašnja kontrola, to jest kontrola od strane kolega i saradnika, uzajamna, nerepresivna i bez neposrednih negativnih posledica za one koji se kontrolišu, istovremeno najdelotvornija na svakodnevnom nivou. Upravo takva vrsta kontrole proističe iz etičke, za razliku od zakonske regulative.
Srbija se na početku dvadesetprvog veka posle pogubnog iskustva proživljenog u višedecenijskom socijalističkom „eksperimentu” i simuliranoj demokratskoj praksi autoritarnog poretka iz devedesetih godina minulog veka, nalazi u stanju... more
Srbija se na početku dvadesetprvog veka posle pogubnog iskustva proživljenog u višedecenijskom socijalističkom „eksperimentu” i simuliranoj demokratskoj praksi autoritarnog poretka iz devedesetih godina minulog veka, nalazi u stanju preobražaja — danas popularno rečeno „tranzicije”, jednako kao sto godina ranije. Bilans promena ne ostavlja prostor za različita tumačenja. Na prelasku iz devetnaestog u dvadeseti vek pred političku elitu i društvo mlade države osamostaljene od Otomanske imperije oštro se postavilo pitanje, iznova aktuelizovano političkim promenama od 2000. godine: kako za kratko vreme nadoknaditi decenije propuštenog civilizacijskog i kulturnog razvoja i stići razvijene zemlje. Odgovor dat pre jednog veka nije izgubio na značaju ni danas: Srbiju je moguće uvesti u red savremenih uređenih društava jedino doslednim sprovođenjem sveobuhvatnog procesa modernizacije. Na početku dvadesetprvog veka modernizovati Srbiju znači osmisliti i sprovesti valjanu reformsku javnu politiku u pravcu obnove ranije postojećih i izgradnje novih institucija demokratskog poretka, vladavine prava i mehanizma tržišno usmerene privrede.

Centar za menadžment i Institut za kriminološka i sociološka istraživanja su 2005. godine objavili knjigu Korupcija čime je odgovoreno na potrebu da i na srpskom jeziku postoje odgovarajući stručni izvori koji će omogućiti sticanje i produbljivanje znanja o fenomenu korupcije. Knjiga Korupcija i stvaranje moderne srpske države je sledeći korak ― odgovor na potrebu da se ti izvori dopune tako što bi se ponudila studija slučajeva kao forma konkretnih primera pojave korupcije. U tom smislu ova knjiga predstalja praktikum za proučavanje uzroka i posledica korupcije.

Uređivački napor priređivača je bio usmeren na osvetljavanje događaja iz prošlosti u kontekstu pojave korupcije koji su ostali van vidokruga srpske naučne i šire kulturne javnosti, nudeći sadržaj koji polemiše sa standardima u razumevanju uloge nekih od najznačajnijih ličnosti iz vremena stvaranja moderne srpske države. U tom smislu su postupanje i događaji opisani u knjizi podsećanje na koren sukoba u društvu (uvek je povezan sa nastojanjem da se sprovede pretežniji, važniji interes), na poverenje (javnosti želi da vidi na vlasti ljude u koje može da ima poverenje), na značaj i posledice revizije istorije, kao i na uzročnoposledičnu vezu traganja i nalaženja u kontekstu pogrešnih identite kao pribežišta jednog društva.

Izvori korišćeni u knjizi većinom su neobjavljena arhivska građa, a sada su dostupni ne samo istoričarima već i najširoj javnosti. Zahvaljujući autorskom pristupu u oblikovanju tekstova u knjizi Korupcija i stvaranje moderne srpske države, činjenice o kojima ta građa govori su na takav način dovedene u logički sled, da rezultat predstavlja potpun odgovor na osnovni zadatak istoričara, posebno i zato što nam nudi „razumevanje prošlosti kao nekad pluralne stvarnosti, odnosno drugosti prošlosti“ (Latinka Perović). Ova svojevrsna hronika tzv. loše prakse u upravljanju javnim dobrima i javnim interesom, ukazuje i na mogućnosti istorijskog naučnog metoda da doprinese savremenom diskursu javne politike na osnovu „prepoznavanja“ i analogije. Upravo pouka u cilju „podizanja svesti“ o razarajućim posledicama korupcije u kom god vremenu se ispoljavala, prava je namera autora.
Korupcija je prvi udžbenik na prostoru Balkana koji nastoji da multidisciplinarnim pristupom analizira i objasni vidljive i skrivene dimenzije društvenog fenomena korupcije. Udžbenik je baziran na nastavnom planu specijalističke obuke... more
Korupcija je prvi udžbenik na prostoru Balkana koji nastoji da multidisciplinarnim pristupom analizira i objasni vidljive i skrivene dimenzije društvenog fenomena korupcije. Udžbenik je baziran na nastavnom planu specijalističke obuke koju je Centar za bezbednosne studije počeo da realizuje u Beogradu 2001. godine obučivši deset generacija specijalizanata.

Poglavlja

SADRŽAJ

Uvod

1. Uvodni teorijski modul

1. Korupcija i kriminalna devijacija;
2. Međunarodna dimenzija korupcije;
3. Strukturna osnova korupcije;
4. Korupcija i javna moć;
5. Osnovni principi etike i javna služba.

2. Ekonomski modul

6. Ekonomsko značenje korupcije (ekonomski aspekti korupcije);
7. Vrste korupcije i njihove ekonomske posledice;
8. Sitna korupcija;
9. Korupcija srednjeg obima.

3. Etički modul

10. Institucionalna lojalnost i problem odavanja poslovnih tajni;
11. «Duvanje u pištaljku»;
12. Vraćanje lopte (“kickbacks”);
13. Službena neposlušnost;
14. Etička odgovornost u pravnom zastupanju;
15. Profesionalizacija kao dominacija.

4. Politički modul

16. Politička korupcija – pojam, uzroci, tipologija;
17. Okolnosti u Srbiji i manifestacije korupcije;
18. Srbija u ogledalu – politička korupcija na početku XXI veka;
19. Korupcija u javnim službama.
U tekstu je reč o fundamentalnom razumevanju duševnog zdravlja kao nekoj vrsti društvene idealizacije: konceptualizacija idealno zdrave ličnosti u praksi je slična idealizaciji onih osobina ličnosti koje se u odgovarajućem društvu... more
U tekstu je reč o fundamentalnom razumevanju duševnog zdravlja kao nekoj vrsti društvene idealizacije: konceptualizacija idealno zdrave ličnosti u praksi je slična idealizaciji onih osobina ličnosti koje se u odgovarajućem društvu smatraju idealno poželjnim. Stepenovanje duševnog zdravlja zatim se vrši na osnovu aproksimacije tom idealu.
Ova vrsta shvatanja duševnog zdravlja podrazumeva i razumevanje dobro integrisane ličnosti kao manje ili više sinoniman pojam dobro socijalizovanoj ličnosti. U lakanovskoj psihoanalizi osnovni činilac socijalizacije, istovremeno nosical simbolizacije iskustva, pre svega moralno normativne simbolizacije, upravo je glavni signifikator "Ime Oca", koji upućuje na funkciju očinske figure u socijalizaciji deteta koju mogu vršiti različiti akteri u životu pojedinca.
Na osnovu razumevanja signifikatora Ime Oca, Lacan i lacanovci izvode jasno razgraničene koncepcije neuroze i psihoze, i, na osnovu toga, sasvim različite, metodološki radikalno raznorodne, pristupe u lečenju jednog i drugog.
U tekstu se razmatra različita funkcija moralne normativnosti u konstituciji subjektiviteta u slučaju neuroze i psihoze i nudi se jedna donekle originalna perspektiva u duhu lakanovskih interpretacija do sada, prema kojoj svest o značaju i instrumentalnoj korisnosti moralnog normativiteta definiše duševno zdravlje, a funkcioniše dinamički i strukturno različito u slučaju neuroze i slučaju psihoze.
The paper focuses on an understanding of mental health as a sort of social idealisation: the conceptualisation of an ideally healthy personality, in practice, usually overlaps with the idealisation of those personality traits which, in the respective society, are considered particularly desirable. The quantification of mental health is then conducted based on the approximation of an individual's situation with the mentioned ideal.
The described view of mental health presupposes a corresponding understanding of a well integrated personality as more or less synonimous with a well socialised personality. In Lacanian psychoanalysis, the main factor of socialisation, and at the same time the carrier of symbolisation of experience (primarily of its morally normative symbolisation) is the main signified "Name of the Father", which suggests the morally formative role of the father figure in the socialisation of a child (a function which, admittedly, can be performed by others, as well as by the actual father).
Based on an interpretation of the signifier Name of the Father, Lacan and the Lacanians derive clearly delineated conceptualisations of neurosis and psychosis and, consequently, methodologically radically different approaches to treating the former and the latter.
The paper discusses the roles of moral normativity in the constitution of subjectivity in the case of neurosis and of psychosis, and offers a perspective which is to some extent novel, however still in line with the main Lacanian interpretations offerred so far: the interpretation whereby it is the awareness of the significance of one's choices and the instrumental usefulness of the moral normativity one adopts that define mental health. This awareness of moral normativity functions dynamically and structurally differently in neurosis and in psychosis.
Otpornost se opisuje kao sposobnost da se na izazove odgovori putem adaptacije, jer prilagođavanje omogućava oporavak i razvoj. Koncept otpornost je blisko povezan sa konceptom dobrobiti koji se razume kroz unapređivanje ljudske... more
Otpornost se opisuje kao sposobnost da se na izazove odgovori putem adaptacije, jer prilagođavanje omogućava oporavak i razvoj. Koncept otpornost je blisko povezan sa konceptom dobrobiti koji se razume kroz unapređivanje ljudske egzistencije u različitim sferama. Kvalitet života predstavlja temeljni element dobrobiti, a dinamično sagledavanje rizika i intenzivnih promena u društvu usmeravaju modernu perspektivu na bezbednost koja fenomenološki stoji u osnovama ljudskih potreba.
Povezanost daje ogromnu prednost u kriznim situacijama, jer kohezija u zajednici kreira potencijal za prevazilađenje krize. Uključivanje žena kao akterki u sferi bezbednosti usmereno je na postizanje takve kohezije, jer podrazumeva korigovanje asimetrije moći učesnika, subjekta bezbednosti i subjekta opasnosti. U radu se sagledava društvena regulacija uloge žena u bezbednosnoj sferi kako bi se utvrdili elementi povezanosti u odnosu na one koji dovode do izolovanosti. Cilj ovog rada je da ukaže na to da funkcionalan pristup obezbeđivanju bezbednosti, kao vrednosti koja omogućava održivost i razvoj zajednice, podrazumeva integrativan pristup otpornosti, odn. potrebu uključivanja žena kao akterki u sistem bezbednosti, jer društvena praksa koja nema integrativan pristup bezbednosnoj strategiji lišava to društvo njegovih ukupnih atributa i time negativno utiče na njegovu otpornost umanjujući je.

Resilience is described as the ability to respond to challenges through adaptation, because adaptation enables recovery and development. The concept of resilience is closely related to the concept of well-being, which is understood through the improvement of human existence in various spheres. Quality of life is a fundamental element of well-being, and the dynamics of perception of risks and intense changes in society shape the modern perspective on security, which is phenomenologically at the core of human needs.

Social connections gives huge advantage in crisis situations, because cohesion in the community creates the potential to overcome the crisis. The inclusion of women as actors in the security sphere is aimed at achieving such cohesion, because it implies correcting the asymmetry of power of the participants (i.g. the subject of security and the subject of danger). The paper examines the social regulation of the role of women in the security sphere in order to determine and relate what enables building of social networks and what leads to isolation. The aim of this paper is to highlight a functional approach to security determined as a value that enables sustainability and community development, Such social function of security implies an integrative approach to resilience that features women as actors within the security system, because a social practice that does not have an integrative approach to security strategy deprives that society of its overall attributes and thus negatively affects its resilience by diminishing it.
Resilience is contemporary theoretical and practical mainstream framework approach in risk management. Emerging new forms of response to crisis and novel dynamics in addressing it challenge it and spur changes. Changes in relations are... more
Resilience is contemporary theoretical and practical mainstream framework approach in risk management. Emerging new forms of response to crisis and novel dynamics in addressing it challenge it and spur changes. Changes in relations are being initiated at global, regional, and local scales. Post-liberal social practices are being generated within the neoliberal practice itself, as an open-ended and potentially transformative process of resilient subjects that actively participate in those processes. In contrast with neoliberal practice, post-liberal practices rest on individual capacity for change, not on an actors' agency to adapt. If choice between transformation and adaptation is a matter of free autonomous action, it implies that the subject is not reduced to the level of mere adaptation to changes and that autonomous actor has capacity to exercise influence. The main idea highlighted in this article is that of human agency as the central point of resilience. In the course of social learning process and partici-pative decision-making, resilience becomes rooted in social actors fostering collective transformation in challenging times. The aim of this article is to contest the concept of resilience as a feature of mainstream theoretical discourse on resilient capitalism, by highlighting elements of an alternative perspective on neoliberal, individualistic, entrepreneurial forms of 'resilience'. The authors use this idea to suggest a paradigm shift in humanities on the basis of alternative routes of development as offered by alternative resilience to resilient capitalism.
ekonomskom i društvenom životu, te da na taj način u potpunosti ostvare svoje potencijale. Socijalna politika treba da podstiče razvoj veština i kompetencija koje omogućavaju da se što više ljudi uključi u privredu i društvo, uz zaštitu... more
ekonomskom i društvenom životu, te da na taj način u potpunosti ostvare svoje potencijale. Socijalna politika treba da podstiče razvoj veština i kompetencija koje omogućavaju da se što više ljudi uključi u privredu i društvo, uz zaštitu egzistencije za one kojima je to potrebno. U uslovima koji definišu potrebe za socijalnom zaštitom u Srbiji danas, a to su ograničenja spram dostupnih resursa i umanjena socijalna kohezija, delotvornija i efikasnija socijalna zaštita ima posebni značaj za očuvanje održivog razvoja društva.
Strateški okviri za zasnivanje sistema socijalne zaštite bi trebalo da objedinjuje i usklađuje međusobno povezane ciljeve: zaštitu, stabilizaciju i socijalne investicije. Ovaj pristup se mora temeljiti na razvijanju integralne socijalne zaštite koji uključuje i inovativne pristupe u sprovođenju usluga socijalne a socijalni akteri na najefikasniji način koriste, unutar sistema, postojeće i razvijaju nove resurse putem dostupnih, kvalitetnih i raznovrsnih usluga, radi očuvanja i poboljšanja kvaliteta života ranjivih i marginalizovanih pojedinaca i grupa, osposobljavanja za produktivan život u zajednici i predupređenja zavisnosti od socijalnih službi.
Philosophy is concerned with trying to make sense of ourselves and the world we live in. However, philosophical reflection and action seem to be mutually exclusive — contemporary academic philosophy has a removed position from the public... more
Philosophy is concerned with trying to make sense of ourselves and the world we live in. However, philosophical reflection and action seem to be mutually exclusive — contemporary academic philosophy has a removed position from the public and the everyday concerns of ordinary people that are ultimately related to assessing quality of life in contemporary society, e.g. well–being as the way in which people experience the quality of their lives. From a functional point of view, the concepts of well–being in its individual and its social guise are almost identical.

The traditional intervention horizon of the helping professions with regard to well–being has been re–set by philosophical practice that emerged as a cultivating methodology by the community of philosophical practitioners gathering philosophers ranging from the so–called philosophical ‘generalists’ to specialists from varied fields as philosophy of language on the one hand and traditional metaphysics, on the other, engaged in consultations, advice of organizations or facilitating Socratic group dialogue. The common denominator of all these philosophers’ work is their quest to allow the wisdom, experience and conceptual rigour that characterise philosophy to bear upon the solution of everyday individual or organisational problems, dilemmas and issues. When it is seen in this way, philosophical practice can be understood as sustainably enhancing individual and social well–being. Being fundamental and systematic philosophy is about curiosity faced with the perennial questions of life, meaning and values, whilst philosophical practice being reflection, is related to every aspect of life and changes the way we view the world so it seeks to use philosophy to foster the quality and transparency of the meaning of life, both organisational (or corporate) and individual.
This paper seeks to address some of the therapeutic consequences that philosophical practice can have on both subjective and collective well–being.
Sagledavanje etičkog aspekta zauzima centralno mesto u odlučivanju koje uključuje diskrecionu moć, silu i pravni postupak. U okviru savremenih krivično–pravnih sistema, etika je osnov odlučivanja i u pitanjima rukovođenja i u sferi... more
Sagledavanje etičkog aspekta zauzima centralno mesto u odlučivanju koje uključuje diskrecionu moć, silu i pravni postupak. U okviru savremenih krivično–pravnih sistema, etika je osnov odlučivanja i u pitanjima rukovođenja i u sferi politike kažnjavanja, odnosno odlučivanja o prevenciji, kažnjavanju i rehabilitaciji. Uprkos tome što je savremeni pristup suzbijanju kriminala koncept koji obuhvata više domena javne politike, etika je i dalje fundamentalni aspekt krivičnog pravosuđa i društvene kontrole. Uvidi predstavljeni u ovom članku daju polaznu osnovu za razmatranje ključnih problema prevencije kriminaliteta danas, kao i za dizajn relevantne javne politike u Srbiji. Autorka analizira savremene trendove politike kontrole kriminaliteta predstavljene u strateškim inicijativama u oblastima kontrole kriminala, jačanja integriteta i unapređivanja etičke kompetencije koje su bile pokretane sa ciljem povećanja efikasnosti krivično–pravnog sistema. Ilustrovanjem načina na koje su savremena društvena kontrola i etika međusobno povezane i zavisne, autorka fokusira dobrobit koncipiranu u tradiciji društvenog konstruktivizma koji podrazumeva da je dobrobit proizvod specifičnog opšteg konteksta ljudskog života. Upućivanjem na već ustanovljenu praksu u najrazvijenijim državama (SAD, Kanada i EU) i najznačajnijim međunarodnim organizacijama (UN i OECD), u radu se ukazuje na potencijal razvijanja i procene javne politike sa stanovišta dobrobiti. Ključne reči: etika, kontrola kriminaliteta, integritet, institucije, meka bezbednost, javna politika, dobrobit.
Tokom devedestih godina prošlog veka, delovanje organizovanog kriminala iniciralo je kreiranje nove percepcije ovog fenomena unutar Evropske unije (Unije), što je imalo direktne posledice u oblasti politike borbe protiv organizovanog... more
Tokom devedestih godina prošlog veka, delovanje organizovanog kriminala iniciralo je kreiranje nove percepcije ovog fenomena unutar Evropske unije (Unije), što je imalo direktne posledice u oblasti politike borbe protiv organizovanog kriminala jer je ujedno i insipirisalo i legitimisalo novu kontrolnu politiku. Preduzete su dalekosežne zakonske i instituticonalne reforme kako unutar Unije tako i u zemljama-članicama. U Amsterdamskom sporazumu iz 1997. godine, borba protiv organizovanog kriminala je pozicionirana kao centralna tema tzv. Trećeg stuba Unije koji se tiče saradnje zemalja-članica u unutrašnjim poslovima i u oblasti pravosuđa. Kruna inicijativa koje su od tada preduzimala najviša rukovodeća tela Unije, predstavlja deo Lisabonskog sporazuma iz 2007. koji predviđa tranziciju ovih tema, a posebno sudsku i policijsku saradnju u krivično-pravnoj oblasti, iz Trećeg ka Prvom stubu Unije. Na osnovu donetih dokumenata, odnosom prema zemljama kandidatima za članstvo u Unije i programima usmerenim na jačanje institucija koji su inicirani od strane Evropske komisije i Evropskog saveta, najviših izvršnih tela Unije, jasno je da borba protiv organizovanog kriminala zauzima značajno mesto i u okvirima spoljne politike Unije. Projektujući isprepletane elemente unutrašnje i spoljne politike Unije u sferi kontrole organizovanog kriminala, posebno u svetlu okončanog procesa ratifikacije Lisabonskog sporazuma krajem 2009. godine, autorka ispituje potencijal normativnog i političkog okvira za borbu protiv organizovanog kriminala na nivou Unije da proizvede realne efekte u domenu kontrole organizovanog kriminaliteta.
This paper provides an insight into the phenomenology of organised crime as a historical and contemporary experience, and discusses issues related to understanding and definitions. Since the social environment determines significance of... more
This paper provides an insight into the phenomenology of organised crime as a historical and contemporary experience, and discusses issues related to understanding and definitions. Since the social environment determines significance of organised crime in society, the paper highlights influence of political context in normative design of organised crime acts through the presentation of the genesis of criminal organisation. The paper also offers an analysis of the essential conceptual connections between various understanding of organised crime, primarily in the sense in which it is reflected in the norms, given that normative definitions of organised crime are typically influenced by the understanding of how organised crime generates social danger. By offering historical and anthropological overview of organised crime normative regulation, the authors seek to contribute to a deeper understanding of this socially destructive phenomenon and related challenges in social control state o...
Pitanja o ljudskim pravima se danas diskutuju pre svega u kontekstu individualnih prava, kao suprotstavljenih kolektivnim interesima. U skladu sa dugom liberalnom političkom tradicijom, ljudska prava se uglavnom sagledavaju kao suštinski... more
Pitanja o ljudskim pravima se danas diskutuju pre svega u kontekstu individualnih prava, kao suprotstavljenih kolektivnim interesima. U skladu sa dugom liberalnom političkom tradicijom, ljudska prava se uglavnom sagledavaju kao suštinski protivna kolektivnim pravima, koja mogu ograničiti slobodu pojedinca da pravi izbore koji bi mogli ugroziti relevantne kolektivne interese. U ovom tekstu se ljudska prava sagledavaju kao izvedena socijalna prava. Kao što priroda i identitet zajednice kojoj pojedinac pripada bitno određuju identitet tog pojedinca (Agambenov pojam „Socialitas”, ili „društvenosti”), individualna prava nemaju puno značenje van konteksta vrednosti, prava i interesa zajednice. Opisani kontekst tek omogućava postojanje autentičnog i čvrstog pojma nacionalnog interesa. Po definiciji, nacionalni interesi su povezani sa kolektivnim pravima i vizijama zajednice; oni nikad ne počivaju na pogledima i stavovima individualnog, izolovanog pojedinca. Jedno od ključnih kolektivnih pr...
Recommender algorithms shape societies by individually exposing online users to everything they see, hear and feel in real time. We examine the development of recommender algorithms from the Page Rank and advertising platforms to social... more
Recommender algorithms shape societies by individually exposing online users to everything they see, hear and feel in real time. We examine the development of recommender algorithms from the Page Rank and advertising platforms to social media trending tools to draw conclusions about their social effects. Decisions on how to simplify the complex world around us into dozens of possibilities immensely affect societies and individuals. Similar to our perceptive apparatus, algorithms are eyes and ears in the online world, as they focus our attention towards what they "think" should be important, which is similar to news priming. That is why recommender algorithms are compared to mass media, given their similar roles to sell products and prolong content exposure of online users. This inquiry concludes that AI driven recommender algorithms represent the most powerful social force at present.
The paper illuminates how civil society organisations in Serbia, in the aftermath of the political changes initiated on 5 October 2000, played the essential role in articulating corruption as a vital public issue, raising awareness of the... more
The paper illuminates how civil society organisations in Serbia, in the aftermath of the political changes initiated on 5 October 2000, played the essential role in articulating corruption as a vital public issue, raising awareness of the public, and putting pressure on the then governments to include this issue in the political agenda. Our analysis focuses on two planes of civil society organisations activities: 1) research efforts aimed at properly understanding the phenomenology of corruption as the first step towards sound conceptualisation of various anti-corruption measures, and 2) educational initiatives aimed at transferring knowledge and good practice in anti-corruption methodology and policies from post-industrial societies and other post-Communist countries. The timeframe of our analysis embraces the period from 5 October 2000 to December 2005, which we see as the initial phase of engaging civil society organisations in anti-corruption policy in Serbia, before the Nationa...
Предмет ове докторске дисертације јесте систематски приказ савремене академске дискусије о организованом криминалу који се данас третира пре свега као међународни безбедносни проблем, па и саме институционално усвојене дефиниције... more
Предмет ове докторске дисертације јесте систематски приказ савремене академске дискусије о организованом криминалу који се данас третира пре свега као међународни безбедносни проблем, па и саме институционално усвојене дефиниције организованог криминала садрже међународну димензију активности као обавезан критеријум да би се неко дело уопште могло класификовати као дело организованог криминала. Ауторка је, на основу обимног корупса литературе, представљајући у дисертацији више врло прецизно развијених дефиниција, указала да та активност има кључну међународну димензију која је врло широко схваћена, аргументујући да је организовани криминал предмет академске и политичке расправе као аутентично међународно безбедносно питање доводећи га у везу са пропустима у раду институција, како у САД, тако и у Европи. Циљ ове дисертације је да трасира укупан еволутивни пут организованог криминала кроз основне принципе његовог развоја, основне унутрашње динамичке механизме, зависност од друштвених ...